Nova podzemljarska generacija
Što je povezalo ovu ''tramvaj populaciju'' na jednom mjestu? Kakva je to ljudska sorta koju zanimaju špilje, jame, ponori, bezdani - mjesta u koja svjetlost ne dopire, za koja se smatra da su dom sveg zlog što ovaj…
Od kraja ožujka do početka svibnja, srijedom se u Radićevoj 23 okupljalo šaroliko društvo. Od medicinara i veterinara preko stručnjaka za mentalno zdravlje do strojara i programera. Pitate se što je povezalo ovu ''tramvaj populaciju'' na jednom mjestu? Odgovor je jednostavan: podzemlje. Kakva je to ljudska sorta koju zanimaju špilje, jame, ponori, bezdani - mjesta u koja svjetlost ne dopire, za koja se smatra da su dom sveg zlog što ovaj svijet pamti - dom mitskih demona, zmajeva i poganih duša? Naoko uobičajeni, čak bi se reklo i ''normalni'', no s pomakom u znatiželji koja nas vuče u otkrivanje podzemnih prostranstava.
Školske obaveze bile su ozbiljne, srijedom smo usvajali teorijska znanja, četvrtkom nabijali kondiciju na poligonu na Žici, a vikendom...uf, teško je to sažeti. Vikendima smo skupljali nezaboravna iskustva, rješavali se starih strahova, upoznavali nove ljude i otkrivali neke nove (podzemne) svjetove.
Prvi izlet u Tounj obilježilo nam je jedini vikend prognostički lijepog vremena i upoznavanje – mnoštvo novih ljudi, što školaraca, što instruktora tako da je ducktape s imenom na kacigi bio must have vikenda. Još pomalo sramežljivi i uplašeni učili smo uzance ponašanja u speleo svijetu. ''Nisi sam, brini o drugome.'', ''Provjeri prije nego kreneš.'', ''Karabiner, zamka i Tikka uvijek uz mene.'' i ''Prste dalje od hrane prije nego li je voditeljica to odobrila.'' lekcije su koje smo usvojili na prvom izletu. Podijeljeni po grupama savladavali smo izradu bivaka orijentaciju u prirodi, uzlologiju, prusiciranje, klasično osiguravanje, Francuza i Dülfera (u tom trenu ne znaš što su dva potonja, možda na giljotinu ideš, al entuzijazam je na max!). A kako je ovo ipak speleo škola, vikend smo začinili posjetom Tounjčici i Špilji u kamenolomu Tounj. Mrak, sklizavo blato, šišmiši, na koljenima uzbrdo, po dupetu nizbrdo, blještava plijesan na svodu Tounjčice, saljevi, stalaktiti i stalagmiti,..., neopisiva kombinacija muke i zabave! Dok je većina školaraca i instruktora hodajući hrlila prema Oltaru, školarac Jonathan je tehnikom speleoronjenja potvrdio da je špilja Tounjčica spojena sa jezerom Mamut u Špilji u kamenolomu Tounj – visoki standardi postavili su se odmah na početku!
Drugi je vikend bio posvećen tehniciranju. Prognoza: kiša, vlaga, tuga i jad; entuzijazam: dijametralno suprotan! Valjalo je savladati tehniku napredovanja po užetu prije nego li se uhvatimo ozbiljnih dubina. A gdje se bolje pripremiti za dubine nego na visinama! Gorsko zrcalo na obroncima Medvednice bio je drugi osvajački pohod školaraca. A kako bi ga savladali, ukazalo nam se sveto trojstvo speleologije - Croll, Bloker i Descender (uz pratnju pomoćnog karabinera za trenje). Penjanje na 20ak metara visoku uglancanu stijenu i silazak s iste, posebno trenutak ''umakanja dupeta'' sa ruba stijene, nije bila samo dobra tehnička već i psihološka priprema za nastavak školovanja i silazak u dubine. Kako je ponavljanje majka znanja, utvrđivanje gradiva, uz strpljive upute i gromoglasnu podršku instruktora, uslijedilo je u pogonu nekadašnje Sljemenske žičare, na tzv. Žici. Vertikale smo savladavali još kako tako, uzlove prelazili uz malo muke, ali prečnice su nam zapaprile vikend. Croll se ne otvara (jer si ga nabio u uzao), pupak je prekratak (jer se nisi dobro smjestio na užetu), ne možeš do blokera (jer si ga ostavio previsoko kad si se prekopčavao), noge nas ne drže (jer nemaš kondicije), ruke se grče (jer ne piješ dovoljno vode), a neznanje je često upakirano u nemoć. A kako bismo bili spremni na sve prošli smo i vježbe prve pomoći, zlu ne trebalo! Rezime vikenda: u ponedjeljak je vladala osjetna nestašica magnezija i Heparin gela u zagrebačkim ljekarnama.
Treći vikend imali smo prilike pokazati znanje na terenu. U jamama podno Kleka, kolijevke hrvatskog planinarstva i alpinizma, učinili smo svoje prve jamarske korake. Vražju i Bocinu jamu odradili smo ''ko veliki''. Nije bilo lako, bili smo mokri do gaća, pomalo promrzli, ponešto uplašeni, ali je zato tulum kojim smo proslavili dobro odrađen prvi dan bio vanserijski. Dobro, možda smo malo prečerali, al bilo je lijepo, smatra voditeljica Valentina. Osim prvog ''legit'' spuštanja u jamu, savladali smo još štošta – izradu bivaka u iščekivanju kiše i snijega, paljenje vatre s natopljenim granjem, sanaciju otpalog auspuha, vještinu ekspresnog gašenja zapaljene odjeće, preslagivanje transportki i društvene opreme u potrazi za karabinerima od ''nemila do nedraga'' i ojačali timski duh Čednovatim igrama.
Špilja Ponorac, blizu Baraćevih špilja, a ujedno i dio sustava Ponorac- Jovina pećina, obilježila nam je četvrti vikend. U Ponorcu povremeno ponire površinski tok potoka Grabovac, a nakon podzemnog toka, kroz Jovinu pećinu izvire potok Suvaja. Prognoza standardno loša, gratis tuča koja je testirala naše vještine izrade bivaka - prosječna ocjena: zadovoljili. Ruksaci i transportke bili su dodatno nakrcani ronilačkim odjelima, jer, hej tko ne bi želio plivati u špilji?!? Sve početne muke s navlačenjem neoprena pale su u zaborav kada smo zagazili u psihodelične ljepote Ponorca. Da se ne lažemo, bilo je malo hladnjikavo, smežurali smo se, istukli noge o podvodne stijene, ali napredovali smo kao hipnotizirani gledajući Dalibora kako gotovo lebdeći napreduje prema unutrašnjosti špilje. Sva tragikomedija naših vještina probijanja kroz podzemnu rijeku zabilježena je Lukinom GoPro kamerom i dostupna je na You Tube kanalu SOV-a. Po izlasku prve grupe školaraca iz Ponorca došlo je do izražaja Velebitaško zajedništvo - osim što je druga grupa školaraca navlačila mokre neoprene prve grupe, uslijedila je i međusobna razmjena suhih čarapa i gaća, jer kad već dijelimo postelju i žlicu, što ne bi i donji veš. Najslađe je kad sve što imaš podijeliš, pa makar i kožnu bolest! Kako nebiste stekli dojam da je ovaj vikend bio posvećen samo zabavi, bavili smo se i ozbiljnim znanstveno tehničkim djelatnostima – izradom speleološkog nacrta – što je neke zainteresiralo, a neke zbunilo.
Posljednji, ispitni vikend odigrao se u Jezeranama koje ne nose bez razloga takav naziv. Na loše vrijeme već smo navikli, ovoga puta kao dodana vrijednost kiši bio je i jak vjetar koji je pred jutro rastavio nekoliko bivaka. No, meteorologiju na stranu Jezerane imaju i drugih svojih čari. Naime, u tome se kraju nakon kiše ili topljenja snijega polja poplave podzemnim vodama iz obližnjih špilja i jama te se stvore ogromna jezera koja se s vremenom povlače. Navodno je u davna vremena, na ovom području, za perioda velikih kiša iz podzemlja znalo izaći, ni više ni manje, nego pokoje zmajevo mladunče. I to nisu bile samo priče, već su hrabriji žitelji Like bljedunjavu zmajoliku mladunčad hvatali i pokazivali sumnjičavim sumještanima. Pa ima li boljeg mjesta za polaganje ispita za speleološkog pripravnika nego jama u kojoj možemo susresti moćnog Pozoja, vladara podzemlja? Praktični dio ispita, spuštanje u (malu) Rokinu odradili smo bez većih poteškoća, onako baš školski. Doduše, jedan kamenovani instruktor, jedna kamenovana školarka i jedna emocionalno potresena školarka zbog puknutog sidrišta pomalo narušavaju pojam školski odrađenog zadatka, ali složit ćete se da ni obrok bez začina ne valja. Pozoja u jami nismo sreli, sreli smo ih nekoliko sljedeći dan na teorijskom djelu ispita, no barem nijedan školarac nije ozlijeđen u ovoj teorijskoj avanturi. Danas znamo da su ''zmajeva mladunčad'' ustvari Čovječje ribice koje bi podzemne vode izbacile na površinu, no i mitska vjerovanja i endemski vodozemac imaju veliku vrijednost za dinarski krš. Nakon ispita, kao nagradu, imali smo prilike vidjeti ulaz u Rokinu bezdanu, a zazubice su nam odmah izrasle.
Na kraju, možda se pitate čime su me i koliko platili da napišem ove hvalospjeve o zanimljivim izletima, izvrsnim instruktorima i hrabrim školarcima? Pa, ne mnogočime: koja piva, štogod dobre hrane i dobrog društva.
Govorili su mi da su speleolozi posebna sorta, nisam vjerovala, a sada kada s odmakom razmišljam o vikendima provedenim na speleoškolskim izletima vidim koliko sam bila u krivu. Speleolozi znaju da je loše vrijeme uvijek lošije kad ga gledaš kroz prozor, obrok je slađi kad se žlica dijeli, bivak po vjetru i kiši može biti topli dom, cirkulaciju ne cijeniš dok ti pojas ne precvika prepone, ne umire se od mokrih nogu i vlažne kose, masnice su must have svake speleo sezone, svako blato je ljekovito (ako za ništa drugo, barem za dušu), sapun je samo precijenjeni marketinški trik, a podzemlje nije mjesto jada i beznađa već u njemu itekako ima raskoši i života! Čak ni hematomi nastali Rakijevom mišicom prilikom krštenja nisu više toliko bolni kad u ruke primiš diplomu speleološkog pripravnika. Iako je strpljenje voditeljice Valentine i instruktora nerijetko bilo na velikoj kušnji, i oni su svoj ispit kod školaraca položili. Kažu nam da smo bili dobra škola, natprosječno vješti za početnike i jako povezani kao ekipa. Navodno nas je bilo lijepo za gledati. Pa, dragi instruktori, nadam se da i hoćete. Nadam se da nas život neće raznijeti na sve strane i da ćemo se barem još neko vrijeme družiti u istoj ili proširenoj postavi. Jer, strahove smo pobijedili, u sprave imamo povjerenja, volje i želje napretek, a iskustvo će već doći.
Moto za budućnost školaraca 49. speleološke škole SO Velebit? Poslužit ću se pomalo izmijenjenim tekstom pjesme "Danas ima sutra" grupe Antenat: ''Dubine krate se i nove množe se!'' A zašto? Jer ljepota dolazi iznutra!
Cijela galerija 49. zagrebačke speleološke škole (link) [gallery ids="2552,2553,2554,2555,2556,2557,2558,2559,2560,2561,2562,2563,2564,2565,2566,2567,2568,2569,2570,2571,2572,2573,2574,2575,2576,2577,2578,2579,2580,2581,2582,2583" type="rectangular"]