Balada o slušnom aparatiću i usponu na Mont Blanc (2. dio)

Nastavak 1. dijela

Piše: Stjepan Dubac Fotografije: Svi  po malo

Obilaženjem Mont Lachata ponovno dolazimo do pruge te ne možemo drugačije nego dalje uzbrdo po pruzi sve do postaje tramvaja – Nid d'Aigele (2372 m). Putem srećemo puno ljudi. Svako malo ispitujemo jesu li bili na vrhu i da li su imali problema na usponu. Što se više uspinjemo informacije postaju sve bolje i bolje. Gotovo svi koje sam pitao rekli su da su bili na vrhu i da nije bilo osobitih problema. Odmaknuo sam se od ostatka ekipe pa na Nidu duže pauziram. Okupljamo se i nakon odmora krećemo dalje. Naši ruksaci su puni do vrha. Teže između 20 i 28 kilograma. Jedina cura u našoj ekipi, Antica hrabro nosi dvadesetak kila tereta. Moj ruksak težio je oko 22 kilograma dok Miha i Vlado nose i po 28 kila. Ni sam ne znam kako sam utrpao sve te stvari u ruksak. Nosili smo dva šatora, jedan od njih bio je ekspedicijski koji je služilo velebitaše na čak tri ekspedicije. To đubre teško je pet kila. Nikola, Vinko i ja razdijelili smo među sobom to čudo od šatora, a na kraju ga nismo niti postavili. Jeba' mu vrag mater!

[caption id="attachment_2112" align="alignnone" width="3472"] Dalek je put do Tête Rousse[/caption]

Nakon Nida teren postaje sve krševitiji. Sunce prži k'o ludo, mi se vučemo i sa svakim korakom dahćemo k'o grbave deve. Kad će već jednom taj vražji dom… Da je barem malo hlada ili vjetra… Staza do Tête Rousse jako je prometna. Općenito, put kojim smo se kretali prilično je frekventan. I konačno nakon pet sati hoda stižemo do Tête Rousse. Planinarski dom je zatvoren no ima otvorenu zimsku sobu.

[caption id="attachment_2113" align="alignleft" width="379"] Na početku uspona treba proći kroz ledenjak[/caption]

Prije doma, na zaravni mnoštvo je šatora. Svi koji idu na vrh ili dolaze do ovdje, prenoće u domu (kada je otvoren) ili sada kada je zatvoren postave šatore. Oni koji imaju rezerviran smještaj u domu Gouter nastavljaju dalje kroz Grand Culoir. Mi smo još ranije dogovorili da ćemo bez obzira radi li dom Tête Rousse doći do ovdje i postaviti šatore jer smo željeli šatorirati. Dok iščekujem dolazak ostatka ekipe odlazim do zimske sobe doma Tête Rousse i po dogovoru zauzimam jedno mjesto. Kad smo se svi skupili, ekipa je uvidjela da u sobi ima još mjesta te su svi osim Vlade i Mihe pojurili zauzeti krevete. Premda nisam mislio noćiti u domu sada nisam imao izbora. Glavno da smo nosali ono đubre od šatora.

 

Kako god bilo, Vlado je postavio šator, a onda smo se svi okupili u zimskoj sobi. Kuha se juhica, rezuckaju kobase i sir, klopamo, prikupljamo snagu i energiju, razgovaramo s ostalima, pitamo ih kada misle krenuti. Oko doma Tête Rousse mota se sva sila svijeta. Ima Čeha, Rusa, Talijana, a naravno najbrojniji su Francuzi. Premda neki kreću već oko 1 ili u 2 sata ujutro, mi smo utanačili polazak u 3.30 sati.

Zimska soba raspolaže s krevetima na kat i u njoj se može smjestiti 16 osoba. Mjesta ima i u predvorju gdje se nalaze i ormarići u kojima možete pohraniti višak stvari. Neki ormarići imaju i ključ; trebate ubaciti 1 euro u aparat na unutarnjoj strani vratašca i možete zaključati bravu. Na raznim portalima koji govore o usponu na Mt. Blanc možete pročitati raznolika iskustva. Neki su napisali da su im iz doma Tête Rousse nestajale stvari čak i kad je dom bio otvoren. Isto mišljenje vlada i za dom Goûter. Ja sam pak sve svoje stvari koje mi nisu trebale na usponu strpao u jedan od ormarića i nisam ga zaključao. Idući dan kad smo se vratili nazad našao sam ih sve na istom mjestu. Navodno da u domu Tête Rousse tijekom sezone boravi žandar koji između ostalog provjerava koju opremu imate sa sobom. Dok smo mi bili tamo gospon policijota nije bilo.

I konačno je osvanuo dan koji se pamti, četvrtak 27. rujan. U dogovoreno vrijeme okupljamo se ispred šatora. Prolazimo kroz ledenjak i ubrzo ulazimo među stijene. I odmah na početku dogodi nam se zajeb koji nam je uzeo gotovo sat vremena. U mrklom mraku nismo odmah pogodili prijelaz preko Grand Couloira pa smo se motali gore-dolje dok ga nismo pronašli. Kad smo konačno prešli na drugu stranu daljnji uspon nije bio problematičan. Slijedimo utabanu stazu koja se u kratkim serpentinama uspinje sve više, a na mnogo mjesta put je osiguran sajlama. Markacije u obliku crvenog kruga gotovo da se i ne vide, ali nakon što pređete kuloar daljnji put je uglavnom lako uočljiv.

Oko sedam sati ujutro izbijamo na vrh platoa odnosno kod starog doma Goûter. Proteklo je neko vrijeme dok se nismo svi skupili. Budući da smo izgubili sat vremena forsiram daljnji nastavak prema vrhu, no ekipa je odlučila napraviti pauzu u Goûteru. Otprilike u 08.15 sati ispred doma se okuplja prvi navez u sastavu Vlado, Vinko i ja te krećemo prema vrhu. Čekajući na ekipu promatram zbivanja ispred doma. Planinarski vodiči i njihovi klijenti povezuju se u navez te kreću prema vrhu. Očito je da van sezone ne vrijedi pravilo jedan vodič - jedan klijent jer je nekoliko vodiča vodilo po dva - tri klijenta.

[caption id="attachment_2114" align="alignnone" width="3472"] Put od starog do novog doma Goûter[/caption]

Sam put do vrha rutom kojom smo se mi kretali ne bih nazvao kompliciranim niti teškim. Od doma Goûter pa do samog vrha vodi utabana staza tak da nemreš fulat. Na stazi srećemo mnogo raznolikih ljudi. Mislim da smo napravili dobru aklimatizaciju, kretali smo se ujednačenom brzinom, fizička sprema bila je adekvatna tako da nismo imali osobitih teškoća. Olakotna okolnost je bila i ta što smo imali savršeno vrijeme: sunčano, vedro, gotovo bez vjetra.

[caption id="attachment_2115" align="alignnone" width="3472"] Vrijeme je bilo savršeno[/caption] [caption id="attachment_2116" align="alignnone" width="3472"] Detalj sa uspona. U pozadini se vidi sklonište Vallot (4.362 m)[/caption]

Ispred sebe stalno vidimo nekakav vrh i dolaskom na njega uviđamo da to nije krajnji vrh te da još ima hoda. Oštar greben na kojeg su nas upozorili u Maison du montagne proteže se kojih petnaestak metara uvis i nije tako kompliciran. Sada nam je jasno da su nas željeli uplašiti kako bi unajmili vodiča. Nakon grebena sljedeća prepreka je ledenjačka pukotina koja se na tom mjestu standardno stvara odnosno odvaja. Na tom su mjestu vodiči postavili fiksno uže pa je time uspon znatno olakšan.

[caption id="attachment_2117" align="alignnone" width="2315"] Uspon i silazak po fiksnom užetu ponad pukotine[/caption]

Korak po korak, uz koje stajanje, poziranje, fotkanje i eto nas na vrhu. Konačno… Neću lagati kad kažem da je uspon na Mt. Blanc nešto o čemu sam sanjao i čemu sam se nadao. To je ujedno i najviša visina, najviša točka na kojoj sam dosad bio. No, dolazak na tih 4810 metara za mene znači mnogo više. Bila su potrebna mnoga odricanja, velika volja da unatoč svemu ustrajem i ne odustajem. Ljudi moji, prije gotovo dvije godine jedva sam ostao živ! Skršio sam rame i kralježnicu, neko vrijeme jedva hodao, a sada stojim na vrhu Mt. Blanca. Pa jebem ti život!!!

[caption id="attachment_2118" align="alignnone" width="3472"] ... I prvi navez je na vrhu![/caption]

Dolazak na vrh ne izaziva euforiju. Više je kao: „Uh, konačno smo tu“. Tek ćemo u narednim danima u glavi često izvrtjeti cijeli događaj i tek tada postati svjesni što smo kao ekipa uradili.

S vrha sam nazvao svoju ženu Lidiju jer je i ona zaslužna za moj uspon. Dok sam ja vikende provodio u brdima, pripremao se na razne uspone, brusio formu, skupljao znanje i iskustvo, ona je vodila brigu o našem kućanstvu, držala sva četiri zida na okupu. Nema tih riječi kojima joj se mogu zahvaliti za sve što je uradila i što još uvijek radi jer usponom na Mt. Blanc nisu prestale moje aktivnosti. Dapače, dobio sam nov polet, nove ideje, nove želje i planove. Tja, što ćeš, tak' je to u mojem životu!

Usponom na vrh obavili smo samo tek pola posla. Treba sići da bi sve doživljeno mogli ispričati drugima. Spust do Goûtera protekao je bez problema. Putem smo sreli drugi navez: Nikola, Miha, Antica i Edo. I oni su se taj dan popeli na vrh.

[caption id="attachment_2119" align="alignnone" width="960"] I drugi navez je na vrhu![/caption]

Nama u prvom navezu za uspon od Goûtera do vrha trebala su tri sata i 40 minuta. Spustili smo se do Goûtera, malo odmorili, a potom smo Vlado i ja nastavili dolje do šatora. Spust je potrajao oko dva sata. Ostatak ekipe odlučio je noćiti u Goûteru (noćenje stoji 80 eura). Skuhali smo objed, klopali i uživali u pogledu na planinu i u raznim vidicima svuda naokolo. Oko osam sati navečer zavukli se u vreće i zaspali snom pravednika.

[caption id="attachment_2120" align="alignnone" width="3472"] Pogled prema domu Gouter i dalje prema dolini[/caption] [caption id="attachment_2121" align="alignnone" width="3472"] Odmor ispred doma Gouter[/caption]

Osvanuo je posljednji dan našeg boravka na planini (petak, 28.09). Raspremili smo šator, potrpali sve stvari u ruksake, dočekali ekipu koja se spustila s Goûtera i svi zajedno krenuli prema dolini. Vrijeme je i dalje isto što znači sunčano i vruće. Na povratku se dijelimo u manje grupe. Zajedno s Anticom i Edom prolazim stazom preko Mt. Lachata i uviđamo da je taj vrh fantastičan vidikovac. Ako bi opet išao istom rutom svakako bi prelazio preko tog vrha i to preporučujem svima.

[caption id="attachment_2122" align="alignnone" width="2315"] Kroz krš i kamen do doma Tête Rousse[/caption]

Spust do postaje Belleuve, kratka pauzica potom dalje do parkirališta. I tek tada si možemo čestitati i nazdraviti uspjehu. Svakom od nas ovo je bio značajan uspjeh i ne treba ga podcijeniti. Istina, Mt. Blanc je čista komercijala. Nije to više ono što je bilo, no i ovakvo kakvo je, nama je bilo vrijedno iskustvo. Ne radi se samo o hodanju i usponu, ima tu mnogih drugih stvari, od druženja, ekipe, da ne nabrajam što sve ide uz to. U svakom slučaju, uspon na Mt. Blanc je dobra osnova za dalje, za nove vrhove, podvige, avanture...

Slijedi još jedan posjet Chamonixu, kupovanje kojeg suvenirčića, još jedno noćenje u kampu, ovaj put na drugoj lokaciji te dugi, dugi povratak kući.

[caption id="attachment_2123" align="alignnone" width="3472"] U smiraj dana[/caption] [caption id="attachment_2125" align="alignnone" width="2315"] Svaki komentar je suvišan. Bravo, ekipa![/caption]

Nekoliko završnih riječi…

Pa dobro, neće ih biti samo nekoliko! Dakle, za razliku od Kohlmanna i ekipe koji su odabrali znatno teži pravac uspona, mi smo se prošetali po tzv. via normale. No i taj naš put bio je u nekoj mjeri otežan jer nismo koristili žičaru niti tramvaj. Teglili smo nimalo lagane ruksake što je, po meni, cijeloj priči dalo posebnu draž. Noćili smo u zimskoj sobi i u šatoru, osjetili malen dašak ekspedicionizma kojem svi težimo.

Ne možemo uspoređivati ove dvije priče. Svaka od njih na svoj način govori o odvažnosti, hrabrosti, odricanju… Premda je prva priča puna teških i tragičnih detalja ona istovremeno govori o hrabrosti. Onoj istoj hrabrosti koju ponekad karakteriziraju kao tvrdoglavost i koja mene kao osobu oštećena sluha tjera da i dalje ustrajem i ne odustajem. Mnogo puta u životu naišao sam na visoke zidove, zatvorena vrata, na naizgled nepremostive zapreke. I upravo zahvaljujući toj tvrdoglavosti našao sam načina da te prepreke zaobiđem ili da ih srušim. Nadam se da će i druge osobe s invaliditetom sukladno svojim mogućnostima poduzeti isto pa i više. Ne mora to nužno biti uspon na Mt. Blanc, za mnoge od njih i Sljeme je poput Mt. Blanca. Važno je ne odustati. I kad je teško i kada ti se baš ne da, kada tražiš sto i jedan razlog zašto da ostaneš doma, kada pada kiša ili snijeg… Izađi van, prošeći makar malo, uzbrdo, nizbrdo, odi u teretanu, vježbaj, skači! I kada te pitaju: „Kako ti se da?“, odgovori „A kako se tebi ne da?“. Usput zapali najveću svijeću ispred spomenika Majke Božje na Kamenitim vratima i reci: „Hvala ti Bože što nisam kao neki. Neka sam i gluh i slijep, neka sam i bez ruke i bez noge, samo neka sam takav kakav jesam, tvrdoglav i ustrajan. I ako takav ostanem do kraja života nitko sretniji od mene.“.

Naravno, ništa bez ekipe. Društvena smo bića i svi trebamo podršku i pomoć. Kad mi je bilo najteže, kad sam se ozlijedio mnogi ljudi su mi pomogli, a ponajviše velebitaši. Mnoge ciljeve ne bi ostvarili bez zajedničkog djelovanja. Različitih smo karaktera, navika, načina razmišljanja, ali u danom trenutku razlike se smanjuju te se u nama javlja želja da zajedno ostvarimo čak i ono što se smatra nemogućim. Nadam se da ćemo tako i ubuduće.

[gallery ids="2112,2113,2114,2115,2116,2117,2118,2119,2120,2121,2122,2124,2123,2125" type="rectangular"]