Brezno rumenega maka

Piše: Marko Rakovac Kako provesti Božić a ne prejedati se "kod svojih" a da svejedno budeš u društvu "svojih"? Okreneš nekoliko brojeva i dogovoriš speleo istraživanje.

2017.-tu sam priželjkivao dočekati u speleološkom duhu, kao što sam to znao činiti prijašnjih godina shvaćajući posebnost proslave speleološkog mazohizma, jer to je ono što si mladi "špičaki" (slo. - zagriženi speleolozi) priušte kad idu u jame. Teškost. Ta je moja težava još više bila obilježena u nekakav inat, poput Kalvarije u Veternici zbog prekida s djevojkom. Kao u Čorkovoj pjesmi "Jednom sam imao ljubavi dvje", u datom trenutku ostali su samo kaninski podi, sunce i Jamarski bivak. Je li to bijeg od samoće? Možda. A možda su u šumi. No kako bilo, skupili smo muda i otišli na Kanin: Prokletnik (Marijan Sutlović) i ja. Kasnije su se pridružili i ostali.

Nedjelja 25.12.2016.

Po velebitaškom običaju u božićno jutro dolazimo na vrijeme i kucamo na vrata u Retečama 150 (Škofja Loka). Špela izlazi i čudi se kako smo "zgodni" (slo. - uranili). Ponosno se dičimo i svi se smijemo.

Na vrhu žičare u Bovcu. S lijeva na desno: Špela Borko, Marko Rakovac, Marijan Sutlović, Aleksandra Privšek, Tomaž Kranjc. Foto: Matic di Batista Krećemo te za sat i pol u Bovcu se dižemo žičarom na Kanin. Priječimo preko strme kosine i stepenicu teškoće III, dižemo se na greben i otvara nam se kaninski amfiteatar - jamarski eldorado. Slovenci su danas odabrali strmu i dugačku kosinu nakon koje smo uglavnom svi dobili žuljeve. Skoro smo dovedeni u opasnost jer neki nisu imali cepine ali uspjeli smo se nekako sa teškim ruksacima isčupati iz nevolje. Stižemo na jamarski bivak gdje srećemo drugi tim speleologa iz Kopra: Rok i Mitja koji su isti dan radili jamu Huevos Japan Macola koja ide dalje na - 400m. Neki više ne mogu hodati i ostaju u bivku dok se Garmin, Diba i ja se vraćamo u transport do žičare po ostatak opreme i hrane za naredne dane. Društvo na okupu ispred Jamarskog bivka. Foto: Domagoj Korais

Ponedjeljak 26.12.2016.

Ulazimo u jamu. Diba je vodio moju grupu, dok je Marijan bio u ekipi sa Špelom i Garminom. Čekao sam kad će konačno te "Jebe", suženja o kojima svi pričaju. S obzirom da sam išao sa rezervom, brzo smo ih prošli tako da sam ih nisam previše doživio, štoviše, prema dolje samo "klizneš" kroz suženja u meandru. Nisam geolog pa nemogu o postanku jama na kaninskim podima, međutim imam dojam da su jame dosta grube i "mlade", te usudio bih se reći da iako podsjećaju na naše crnopačke rupe, nisu upola tako prostrane dok sa vertikalama sjevernog Velebita ih ne mogu  uspoređivati. Stižemo na – 550 m i tu se odvajamo. Diba i ja smo istraživali u dijelu Beli cvet, dok su Garmin, Špela i Marijan istraživali na dnu. Nakon kratke okrepe Diba je krenuo u prečku. Isprečkao je 15 m i shvatio da na kršljivim ljuskama ne možemo dalje. Spuštamo se tridesetak metara i nastavljamo napredovati penjanjem. Nakon 20 m dolazimo na sipar i vidimo "nadaljevanje". Još dva fiksa i vani smo, nazire se vertikalni kanal. U ovom kanalu cirkulira zrak, što je dobar znak.

Na vrhu penja prepariramo uže za sutrašnju ekipu te susrećemo  ekipu sa dna. Jama na dnu ide dalje! Stali su na velikoj vertikali procjene 200 m. Nakon kratke okrijepe krećemo van, već je bilo 20h. Za natrag su suženja "Jebe" bile malo zeznutije, ali ne zato što je to toliko usko već zato što tranzicije sa užeta u suženje postaju nemogućom misijom, pogotovo na mjestima gdje je uže netaktički postavljeno. Jebe bi postale prava noćna mora kad bi imali dvije pune transportke, ali do tog stadija nisam došao cijelu ekspediciju. Izlazimo van oko ponoći te sretni i zadovoljni s rezultatima u Jamarskom bivku prenosimo vijesti za sutrašnji tim i uvlačimo se u tople vreće.

Utorak 27.12.2016.

Cijeli dan ližemo rane i čekamo da se vrati ekipa iz jame. Na meniju su špageti, špageti i samo špageti. Diba i Špela su cijelu noć budni dežurali da čuju vijesti i i pripreme plan za sutra. Kasno su se vratili. Bili su malo sporiji i nisu puno napredovali te su se zbog vremenskog pritiska odlučili vratiti.

Srijeda 28.12.2016.

Shvatili smo da nemamo ljudi za dvije ekipe kako bi mogli nastaviti napredovanje u dubinu i penjanje u Belom cvetu. Odlučujemo da Špela, Diba i ja idemo prema dnu a penj ćemo istraživati kad bude vremena za to. Ušli smo u jamu u 10.30h i za sat i pol smo bili na -550 m. Bili smo toliko brzi i disciplinirani da sve što smo govorili je bilo "Frej" (slobodno) i O.K. Zavidno usmjereni prema cilju, znali smo da ćemo, ako kumuliramo prazan hod, kasno izaći van. Na -650 m uz okrjepu se pripremamo, nemamo vremena za gubiti. Diba je postavljao vertikalu "Odmet temine" (Jeka tame). Spuštamo se na dno. Ulazni sipar po kojem se hoda i sve glonđe padaju u vertikalu od 200 m. Što li je dolje, pitamo se? Diba se svakim sidrištem ljuljao u stranu kako bi se čim više odmaknuo od padajućeg kamenja. Oprezno i polako spustili smo se na dno velike dvorane, urušenog dna vertikale. Špela kaže da smo na -860 m dubine. Ide li dalje? Nismo se još spojili na Rejenevo brezno, što je i jest lajt motiv cijele ekspedicije. Sad u ove zimske dane nakapnica je to ogromno dno činila vlažnim i mokrim, i pitali smo se kako li je ovdje kad je ljeto, kad se snijeg topi ili kad padne malo oborina? Zamišljam kako slapovi teku i nije baš jednostavno ostati suh. Gledamo i ne nalazimo put dalje osim malog prolaza kroz glonđe i skale (slo. kamenje). Naime, da nije bilo te iste vode i nakapnice ne bi se dno u boku dvorane još više urušilo i napravilo prolaz dalje u dubinu. Diba je tad uzeo mjerne instrumente a ja opremu za postavljanje te kroz vodu sam nastavio u dubinu. Kad sam shvatio da stojim na lažnom dnu, brzo sam pobjegao natrag u dvoranu tražeći novi put za uže. Našao sam ga. Iako sam se oprezno spuštao, zbog kršljive stijene kamenje nije prestajalo padati. Spustio sam se ispod lažnog dna i gledao što mi sve to visi nad glavom. Odlučio sam da više neću gledati taj prizor iznad sebe i tako trošim zadnje metre užeta. Dovikujem da mi nedostaje još 30tak metara do dna gdje se nazirao veliki prostor. Mislio sam si da bi mogli proći Skalarjevo brezno (-911 m). Tada bi P4 bila treća najdublja jama na Kaninskim podima. "Super! - bježimo van!" Jama ide dalje a mi smo potrošili svu opremu što smo imali. Ipak, mala nevjerica je nastupila kad su me ugledali kako sam mokar. Kažem " Ali, ide dalje!". Diba odgovara "Da, ali zar tako – u vodi, nismo to tražili!" Bježimo van, sretni što ide dalje i zato što ne moramo ništa raspremati! Gledajući se, šutke prihvaćamo činjenicu da imamo još 860 m za popeti i proći kroz "Jebe". Odvažno krećemo oko 19h i tik prije ponoći smo bili vani! Potrošili smo sva užeta, bili uistinu ekspeditivni i jama ide dalje u dubinu! Napredovanje tehničkim penjanjem u Belom Cvetu. Foto: Matic di Batista

Četvrtak 29.12.2016.

Napunili smo akumulatore na agregat i pojeli brdo ugljikohidrata i složenih šećera za sutradan. Lovel i Marijan su uzeli benzinsku bušilicu i uz pomoć Trećeg člana ( "Treći član" je sinonim za sredstvo za frakturaciju stijene) išli širiti "Jebe". Kad su se vratili doznali smo da im je puknuo remen na bušilici ali svejedno su dlijetom i macolom nastavili širiti koliko su mogli. Lovelova upornost je na zavidnom nivou. Tijekom dana došli su Matej Blatnik i njegova kolegica te donijeli 150 m užeta i sidrišta, s obzirom da smo tijekom ekspedicije ostali bez opreme. Matej je preuzeo inicijativu te iz Postojne otišao u Ljubljanu, popeo se na Kanin i istu večer vratio se u dolinu. Bez njih, danas jama ne bi bila duboka 1002 m. Bilo je lijepo vidjeti kako se prijatelji i kolege žrtvuju za viši cilj a još ljepše istraživati sa motiviranom ekipom.

Kasnije smo raspravljali koliko metara uzeti sutradan u jamu. Diba i ja smo sa uobičajenim špiljarskim praznovjerjem inzistirali da je dovoljno ponijeti 100 m užeta. Naime, bolje ponijeti manje pa da jama ide dalje nego da jama stane a mi imamo transportku viška. Neumorna Špela je uporno inzistirala da ponesemo sve i njena riječ je bila zadnja, što se kasnije ispostavilo kao naispravnije.

Petak 30.12.2016.

Ustali smo se ranije i oko 10.30h ulašli u jamu. Svjesni da idemo u zadnji istraživački udar te tiho, brzo i zabrinuto napredovali smo u dubinu. Bili smo umorni od proteklih dana i znali da idemo duboko.

Bio je isti redoslijed: Špela vodi, ja ju pratim a na začelju brzi Diba. Tu sam već nakon par skokova znao da će ovo za mene biti dug dan, pogotovo zato što sam osjećao akumulirani umor od prethodnih dana. Govorim Dibi da sam umoran, a on empatično odgovara: "Znam, svi smo." Nastavili smo dalje uobičajenim tempom i relativno brzo došli do velike vertikale na -640m. Razmišljam da s je obzirom na krušljivost dvjesto metarske vertikale naziv "Deep mind" (kasnije preimenovana u "Odmev teme") trebao postati Deep silence. Moral nam bio posrnut i nismo bili sigurni hoće li se jama nastaviti u dubinu. Međutim, u špiljariji netko mora odraditi najteže i najizvjesnije stvari. Recept za sreću ekvivalentan je uloženom vremenu i "boli" koju smo spremni proživjeti. Spustili smo se na poznato dno (- 840 m) gdje radimo prvu pauzu.

Diba i ja smo igrali kamen-škare-papir te Diba je odnio pobjedu i krenuo prvi u dubinu postavljati. Zbog moje loše procjene od prošli put, Špela i ja nismo nismo niti krenuli crtati a Diba je već zavikao da je ostao visiti u prevjesu. Vratio sam se po ostatak užeta i poslao preko Špele do Dibe koji je spojio užeta u prevjesu jedne od najvećih dvorana koje sam ikad vidio. Mislim da je veća od Podzemljarove dvorane na dnu jame Velebite. Neviđeno i veličanstveno! Spustili smo se 960 m dubine u ogromnu dvoranu (nazvanu Infinitum). Ustanovili smo da ide dalje u dubinu. Diba me pitao jesam li ikad prvi istražio jamu od tisuću metara. "Nisam Diba!" te tutne mi postavljačku opremu kako bi nastavio u dubinu za vodom. Spustio sam se još tridesetak metara na zarušeno dno. Dlanovnik govori da smo na 991 m dubine! Zavlačim se u najdublji dio dvorane i dlanovnik nam je pokazao 1002 m dubine. Sreća nas je obuzela, sav umor i sve brige su odjednom nestale. Urličemo poput indijanaca i naslikavamo se. Dno je po mojem osobnom srcolomu dobilo ime "Dno minule ljubavi". Uviđamo perspektive za dalje: jedna prečka iznad dna te jedan fosilini kanal u dvorani Infinitum. Još postoji šansa da se spojimo s Renejevim breznom. Preparirao sam špage koje smo ostavili na dnu i krećemo van.

Pri povratku sam na dnu vertikale Odmev temine neopreznošću destabilizirao ogromnu glonđu koja je ostala visjeti nad vertikalom. Odlučio sam je pomaknuti na sigurnije mjesto te smjesta poraženo izdahnuo "NEEEEEE! ". Ostao sam u nevjerici gledati kako se ista otkotrljala u vertikalu preko svih užeta i sidrišta. Napravio sam ogromnu pogrešku i srećom da sam bio zadnji u vertikali. Ne smije mi se to više nikad dogoditi. Trebati će pregledati užeta slijedeći put kad se bude išlo na dno. Ekipa na dnu jame P4 -1.002 m. S lijeva na desno: Matic di Batista, Špela Borko i Marko Rakovac. Foto: Matic di Batista

Nakon kratke okrjepe i sabiranja dojmova, u 19h krećemo prema izlazu sa – 840 m. Trasnportirali smo dio opreme do -330 m gdje su to sutradan Luka, Edo i Marijan iznijeli van. Špela je izjavila kako su Hrvati spasili ekspediciju, ali svi znamo da je to zajednički trud svih sudionika i ekipe koja je donijela uže iz doline. Izlazeći van pjevao sam Feliz Navidad od Jose Feliciana ponavljajući refren 1002 puta. U 23.30h smo izašli i čudili se kako nikako ne uspijevamo izaći iz jame iza ponoći. Uslijedila je romantična noćna šetnja do bivka promatrajući zvijezde i utapanje u općoj metafizici bitka. U Jamarskom bivku smo susreli ostatak ekipe, stigli su hrvati i društvo iz Ljubljane. Otvorili smo šampanjac i proslavili uspjeh!

Subota 31.12.2016.

Stara godina i prekrasno jutro. Probudio sam se ranije da ispratim Edu, Marijana i Luku u jamu. Otišli su izvaditi dio opreme sa – 330 m. Čak ni tog jutra se nisam mogao nadiviti bojama jutra što su nas budile svaki dan ekspedicije. Kaninski mikrokozmos u sigurnom utočištu Jamarskog bivka postaje još više opravdan kad imamo opipljiv rezultat istraživanja. Ostatak društva prošetao se do ulaza u Renejevo brezno. Raskrvareni žuljevi na petama nisu mi dali hodati tog jutra, pa sam ostao obijati led na platou ispred bivka. Kad su se svi vratili, novogodišnje slavlje je počelo i odužilo do sitnih sati.

Nedelja 1.1.2017.

Lagano smo se probudili i doručkovali. Žičara nije radila zbog prejakog vjetra zbog čega smo se vraćali u dolinu planinarskim putem. Prošli smo kraj nebrojenih jamskih ulaza radujući se novim susretima na Kaninu. Na povratku su nam Diba i Špela pokazali ulaz u Malu Boku i slap Boku. Sa cijelom "odpravom" odlazimo na pizzu i kratko druženje, sabiranje dojmova i razmjenu kontakata. Marijan i ja navečer smo se vratili Zagreb, sretni i umorni sa još jednim vrijednim iskustvom iza nas.

Sudionici ekspedicije:

Aleksandra Privšek, Tomaž Krajnc, Matic Di Batista, Špela Borko, Aja Zamolo, Matej Blatnik, Mitja Prelovšek, Darja Kolar, Andrej Drevenšek, Domagoj Korais, Ester Premate, David Škufca, Lojze Blatnik, Joško Pirnat (DZRJ Ljubljana), Marko Rakovac, Marijan Sutlović, Edo Vričić, Luka Havliček, (SO PDS Velebit), Lovel Kukuljan, Dino Grozić (SU Estavela).

[gallery ids="271,270,269,268,266,265,264,263,262,260,259,249" type="rectangular"]