Glazba i kamenje: nemogući razgovori?
Još su stari Grci kucajući po sigama ustanovili da one šuplje daju određeni zvuk. Neki ljudima će one i dalje zvučati šuplje, dok (nama) speleolozima te iste sige kroz tminu špilja prostiru tonove spojene u melodiju.
Što veže glazbu i hrpetinu starog kamenja? Osim toga da i s jednim i drugim imam kompliciranu vrstu ljubavi, ništa. Doduše to je samo na prvi pogled. Na drugi vec shvatiš magiju koju oboje stvaraju u harmoniji svijeta. Savršenstvo špiljske prirode za izvedbu 4'33" gdje špilja stvara zvukove kapljica i čujne tišine a ne kašljanja i meškoljenja. I gdje tempo daje tvoje srce a, solo izvodi disanje. 4'33" tehnički nije zahtjevna skladba i nije baš jaka tonom ali smatram da bi špilja bila dostojan suizvođač i težim orkestralnim djelima poput nekog Beethovena ili Mozarta. Kad se malo dublje uđe u minus špilja otkrije još jedan dio sebe. Otkrije svoje ukrase. Uz razvikane stalaktite pruža ona i zavjesu - tanak sloj kalcita koji speleologu daje priliku da bar na tren postane timpanist. Prekrasnim tonom koji daje u savršenom nesavršenstvu podzemne akustike budi u svima želju da tamo ostanu zauvijek unatoč tome što bi bez svjelosti, hrane i vode brzo umrli. I iako je svakome špiljaru draže pri istraživanju pjevati velebitske hitove ili javorovu granu nije im ginula jedna frigijska. Moj najdraži modus, koji me svojim ru razveseli, naljuti i ogorči. Špilje su mjesta koja su uvelike promijenila moj život. Skrivene od ostatka kriju odgovore na moja pitanja i potiho dišu u flautu mog života, ljepše nego što ću ja ikada moći. Unatoč tome što mislim da im se Fürstenau etide ne bi svidjele znam da bi kao prave flautistice za Poppom poludile.