Izlet speleoškole na Ponorac

Pisao: Marjan Prpić Fotografije: Dalibor Paar, Gordan Bezjak, M. Prpić

Loše vrijeme tjedan prije Uskrsa i prebacivanje terena napravilo je da smo sa 49. speleološkom školom na Ponorac došli točno na isti datum kao i sa školom od prije dvije godine. Standardno okupljanje kod NSK pa sa gumama na kotačima pravac prema Rakovici.  Prognoza je, u odnosu na nebo iznad nas, zvučala kao da su se meteorolozi opet malo pogubili (ne i ti, Marine :) ). Najavili su lokalne pljuskove, niske temperature i svašta nešto, a sa neba nam se smijalo sunce i maleni bijeli oblačići, pa su i sunčane cvikse došle na svoje. U Rakovici skrećemo prema Kršlji pa ubrzo na cesti pokušavamo zgurati desetak automobila. Oni viši od ceste iskoristili su šumske puteve kojih sada oko Ponorca ima kao i oko zagrebačkog rotora. Blagodarimo i koristimo pogodnosti širokog i bezbrižnog hoda sve dok nismo počeli preskakati prepreke kojih je bilo toliko kao da su postavljene za olimpijske igre. Prepreke u vidu hrpa otpiljenih bukava, sve redom posred puta, i tako jedna za drugom. Nekako neizostavno podvuče se misao o nekontroliranoj sječi ili kontroliranoj pljački, kako vam više paše. Opustošena područja sada možete primjetiti i sa autoputa Zagreb-Split, nije više potrebno otići u neku šumu, a ako već odete onda će vam biti jasno. Kako god bilo, taj splet šumskih puteva, neke je odveo prema pravom mjestu, a neke „mrvicu“ iza pravog mjesta, odmah iza Jovine pećine, koja čini drugi, izlazni dio sustava Ponorac-Jovina pećina (2.834m). Kako sam na Jovinoj zadnji put bio prije devet godina (ajme, zar već toliko), tako mi nije bilo krivo za taj maleni otklon. Lagano sustižemo veći dio ekipe, dok se dio još uvijek spuštao preko prepreka. Školarci i instruktori su se pozabavili pripremom bivaka, a nas nekoliko odlazimo do Ponorca. Idem zaviriti kakva je stvar sa razinom vode, samnom odlazi i Jonathan, pričam mu o sedam ronjenih sifona Ponorca, vidim- sline mu cure :) . Bit će prilike ako bude voljan. Izlazimo van, on se vraća raditi bivak, a ja ne moram jer sam došao samo na jedan dan. Iznad nas, pod toplinu i svjetlo sunca lagano se počela podvlačiti neka crna oblačina. Za njom i grmljavina iz pravca Rakovice. Pogled kroz krošnje jasno je dao do znanja da ne mimoilazi već ide preko nas, pa sam se sa prvim kapima kiše sjurio pod ulaznu polušpilju.

[caption id="attachment_2467" align="alignnone" width="1524"] Netom pred 'koncert'...[/caption]

I onda je počeo rock'n'roll; grmljavina, pljusak pa i tuča. A temperatura sa ugodnih vših brojki počela padati na niže i manje ugodne. I u svom tom pljusku dvije spodobe u kordurama i opremljeni za postavljanje sjure se u neuspješnom bijegu od kiše. Edu i Čajka taman je uhvatilo negdje na pola puta od bivka i  natopilo do kože. I tako čamimo pod kišom i tučom, čekamo da stane i da se počne raditi. Temperatura pala na nekih desetak stupnjeva, a danas škola ulazi u Ponorac sa šarolikim neoprenima; nekima su preveliki, nekima premali, neki će biti prisiljeni kombinirati samo dijelove (gornji ili donji), neki sretnici će dobiti „shorty“ kao da idu na surfanje, a ne u špilju. Ronilačke čarapice u nedostatnom broju zamijenit će vunene. Obzirom da planirani put od ulaza do izlaznog sifona (4. Sifon J.J. Bolanzea) traje nekih dva sata boravka u hladnoj vodi, kao i na šaroliku opremu, bit će pothlađenih. Vatra je bila prioritet i srećom da osim speleologa ovu polušpilju (kao i svaku drugu blizu naseljenih mjesta) koriste lokalni lovci i mještani, pa postoji i maleno ognjište. Pronašli smo nešto suhih drva i uspjeli naložiti da se ekipa može ugrijati i osušiti kada izađe. Jer svakoga je danas čekala po tura – plivanje u špilji i upoznavanje sa načinima kretanja po vodenim objektima, vježbanje SRT na stijeni i opet u špilju na crtanje. I sve to u poluzimskim uvjetima.

Inače, Ponorac se počeo istraživati još 1983. godine, i to kroz sva godišnja doba, a speleoronilačka istraživanja su intenzivirana u periodu između 2003. i 2011-e. U dosta navrata istraživalo se i na temperaturama debelo ispod nule, kada se skinuti neopren u trenu smrzavao poput daske, te bi ga onda morali odmrzavali uz vatru da se može obući ili uopće stati u ruksak ili transportku. Ulazna polušpilja iz tih razloga često se koristila za bivakiranje i na taj način lakša višednevna istraživanja.

[caption id="attachment_2460" align="alignnone" width="1440"] Barem se piva fino ohladila[/caption]

Kiša je stala, čak se i sunce pojavilo, ali se temperatura nije previše dizala, barem što se ulaza u špilju tiče. Ekipa je dokapala, smjerovi se postavili, neopreni kako-tako navukli i nakon kratke pripreme (par riječi o Ponorcu i o tome kako se kreće kroz aktivne objekte i na što treba paziti), krenuli sa prvom turom kroz Ponorac. Onaj fuj osjećaj kada moraš do vrata u vodu, a ledeni mlaz mučki sporo curi preko kralježnice, (a to je još kad imaš neopren veličinom i očuvanošću kako treba biti,  ali kad nosiš frankenštajnove dronjke ili islužene donacije, onda je malo veselije) ublažio je Disneyland oko nas. Zelena voda, uski prolazi, velike sige, saljevi, stupovi, plivanje ispod srušene stijene velike kao kuća, provlačenje iza kojeg slijedi skok u vodu točno u „lonac“ i na kraju završno brčkanje u sifonu. Tu i tamo pokupit će se koja modrica, ali bez toga ne ide.

[caption id="attachment_2445" align="alignnone" width="2000"] Nizvodno, na kraju Ponorca; 4. sifon Jean Jacques Bolanze-a[/caption]

O doživljaju Ponorca se nema što puno dodati. UVIJEK je dobro, UVIJEK je lijepo i UVIJEK netko od školaraca zapjeva u plivanju kroz prvi dio. Ovoga puta bio je to evergreen „Kad naš brod plovi“. I što je još neizostavno – svi zadovoljni. Izašli mokri zagrijani ili mokri smrznuti - svi su uvijek veseli. Zato volim Ponorac (Nešto manje sam ga volio dok smo četveronoške teglili dvobocnike od 50 kg kroz niski kanal na ulazu, ali to je neka druga priča).

Vani se brzo presvlači, ekipa sa stijene oblači mokre i hladne neoprene, a ona špiljska i polumokra grije promrzle noge i prste na rukama pa na stijenu. Manji dio još je ostao za vježbu topografskog crtanja te i oni odlaze u šplju. Nakon nekoliko točaka i poligonskih vlakova, „šefica škole“ ubrzo dolazi do nas – već je osam sati navečer. Vrijeme je za odlazak u bivak, toplu večeru i lagani okrepljujući tulum na zimskih deset stupnjeva. A to sam kako ste već pročitali, propustio. :) Malo iz povijesti istraživanja sustava Ponorac-Jovina pećina Ponorac se počeo istraživati 1983. godine (SOV, Marijan Čepelak) i tada je topografski snimljen do dužine od 1.834 metra. Znalo se da voda iz Ponorca izlazi iz nedaleke Jovine pećine (tada pogrešno  zvano Suvajom), ali unatoč pokušajima ronjenja od strane Jovine (24.11.1990. godine -Zoran Stipetić, Slaven Dobrović, Čedo Josipović, Siniša Rešetar, Dario Denteš i Teo Barišić), preronili su ''Sifon lijepe sige'), ali se nije uspjelo proći dalje u sifonu. Na ekspediciji "Panjkov ponor 2010" u organizaciji DDISKF-a, provedena su speleoronilačka istraživanja Ponorca i Jovine, odnosno novi pokušaji spajanja. Drugi sifon preronjen je 14. srpnja 2010. (Alan Kovačević, Tomislav Flajpan), treći i četvrti preronjeni su dva dana kasnije - 16. srpnja (Tomislav Flajpan i Gordan Polić), a Jovina pećina i Ponorac konačno su spojeni u jedan sustav 17. srpnja 2010. godine preronjavanjem zadnjeg sifona (Alan Kovačević, Tomislav Flajpan). Četiri sifona iza Sifona lijepe sige dobila su imena po tragično preminulom speleoroniocu Jean Jacques Bolanze-u. Dimenzije sifona između Jovine pećine i ponorca:  Sifon lijepe sige / Plum Jam – (polusifon u sušnom periodu), 1 m dužine, 2 m dubine; Prvi sifon J.J. Bolanza, 18 m dužine, 5 m dubine; Drugi sifon J.J. Bolanza, 50 m dužine, 11 m dubine; Treći sifon J.J. Bolanza, 9 m dužine, 5 m dubine; Četvrti sifon J.J. Bolanza-izlazni sifon u Ponorcu, 30 m dužine, 6 m dubine. U godinama prije ove ekspedicije, ronjeno je i u uzvodnim sifonima, nakon prvog, nazvanog Šetnica, ronjeno je i u drugom, (Alan Kovačević, Tomislav Flajpan, DDISKF) no iako su ronioci izronili u "zvonu", prolaz dalje još nije pronađen. Nakon svega današnja poznata duljina sustava Ponorac-Jovina pećina iznosi 2.834 metra. O spajanju Ponorca i Jovine u jedan sustav, snimljen je kratki dokumentarni film, prikazan 2010. godine na godišnjem Skupu speleologa Hrvatske. [youtube https://www.youtube.com/watch?v=RCtYNBjILTM] [gallery ids="2444,2445,2446,2447,2448,2449,2450,2451,2452,2453,2456,2458,2460,2461,2462,2463,2464,2465,2466,2467" type="rectangular"]