Novi Velebiten!

Dragi Velebitaši i ostali vjerni čitatelji,

pred vama je novi broj Velebitena. Rezultat je to rada i ljubavi mnogih, na čemu im (Vam) svima od srca zahvaljujem. Sa zanimanjem i užitkom iščitavao sam tekstove u nastajanju i sad, u završnoj verziji, zahvaljujući vrijednom radu i oku našeg grafičkog i tehničkog urednika Marjana Prpića – Luke, čitava cjelina izgleda fantastično! Vjerujem da će svatko od vas pronaći barem neku zanimljivost od raznolikih tema obrađenih u ovom broju. Osobno sam sretan da su se pozivu za pisanje priloga odazvale sve, ili gotovo sve sekcije i odsjeci našeg društva, i time pokazali da se naši članovi uistinu bave mnogim zanimljivim (i društveno koristnim) aktivnostima. Tako u novom broju možete pročitati zanimljiva svjedočanstva o zavidnim uspjesima koje su naši članovi (sada nešto stariji godinama, no jednako mladi duhom) ostvarili na ekspediciji na Himalaju i Cho Oyu! Sve čestitke!
Nadalje, putovalo se i smucalo i iznad i ispod zemlje. Iz (umjetičkog) pera Zdenka Bašića (nakon svih peripetija, mislim da ga moramo proglasiti počasnim Velebitašem) imamo priliku pročitati zanimljive putešestvije u koje su se autor, naša Ana te gluha mica-maca uputili, prešavši 13 000 kilometara i devet zemalja, praćeni raznolikim vremenskim prilikama i neprilikama. Nadalje, kroz piktoreskne prikaze u slovima i slikama možemo saznati o usponu na Grintovec i planinarenju po obližnjoj nam Sloveniji i Italiji i Austriji. Fotografije, crte i crtice sa polušpiljarskog izleta u austrijske ledene pećine upoznat će nas ne samo s povijesnim činjenicama i zanimljivostima, već ukazati na razloge zbog kojih po vjetrovitom vremenu nije uputno u dvorcima vršiti veliku nuždu. Tko zna, možda će nam to znanje jednom biti od koristi i sačuvati čiste gaće!
Speleološke snage nastavile su sa sad već tradicionalnim kampom vezanim uz jamu Nedam i istraživanjem obližnjih speleoloških objekata. Naša Gorana potrudila nam se zorno prikazati sve zgode i nezgode, muke i veselja što prate pripreme i uspješno provođenje speleološke ekspedicije. Kao svaka dobra priča (ili basna?), i ova ima svoje junake (mladi junak Ličko koji u posljednji (ili ubrzo nakon) tren spašava situaciju). Nadalje, u svjedočanstvu o ekspediciji možete, uz napete prizore iz (i izvan) jame, saznati kako je Čedo zaradio (ili iznudio) gajbu pive, statistiku ića i pića, zašto se Fero vratio svojim kuharskim korjenima, zbog čega je važno čitati Bakšine zapisnike, koji je najsigurniji način za dovesti arhivarku do ivice ludila, koliko je WC papira utrošeno u dobre svrhe… I kao posebnu poslasticu valja istaknuti legendu s lokacijama objekata kao i (napokon) crteže jama!
Od veselja sam počeo pjevušiti Goginu pjesmicu (vidi str. 53). Kroz prikaze speleologa prisjetili smo se i veselja starih, kao i novih istraživanja jame Rašpor, saznali treba li za nošenje transportke koristiti karabiner sa ili bez matice, vole li Lovel i Marina kokice, gdje se najbolje okupati diljem EU te što je to medošljiva. Kao i ranijih godina, PDS „Velebit“ i njegovi odsjeci bili su aktivni u školovanju novog kadra – Visokogorska sekcija održala je tečaj, a tečajci se imali priliku družiti i s alpskim svizcem (Marmota marmota, što, usput rečeno, nije isto što i štakor) te nakon svega biti kršteni šibanjem po (golim) stražnjicama. Održana je i 52. zagrebačka speleoškola, o čemu nam govore i voditeljica škole, no i sami školarci. Škola je bila uspješna, a školarci potom kršteni šibanjem po (obučenim) stražnjicama. Nadalje, naši su članovi sudjelovali i na skupu o georaznolikosti, Speleološkom kongresu UIS, na Hrvatskom skupu speleologa, a nisu bile zaboravljene niti aktivnosti usmjerene na najmlađe kroz popularizaciju znanosti (i, naravno, speleologije).
Drago mi je bilo pročitati da je naša markacistička sekcija i dalje (ili ponovo?) aktivna, kao i da „Velebit“ ima i biciklističku sekciju koja speleolozima pomaže u ispijanju piva. Da velebitašice i velebitaši imaju veliko srce (što svima nama nije potrebno posebno naglašavati), svjedoče i akcija bakica i djedica mrazica (a o ekološkoj osvještenosti da i ne govorimo). Vjerujem da će i Velebitaški duh biti sretan kad će o tome čitati u novom broju Velebitena. I za kraj, koliko god zanimljivi bili tekstovi novog broja našeg časopisa, ne treba zaboraviti da je ovo tek (ili već) njegov 56. nastavak (odnosno 55., za čistunce). Upravo zbog toga, za kraj smo se odlučili napraviti i popis ranije objavljenih priloga, od prvog pa sve do zadnjeg broja – na taj način moguće je lako i brzo pronaći članke i zanimljivosti koje su naši članovi doživjeli od davne 1990., kada je prvi broj ugledao svjetlo dana i mrak pećina. Uz zahvale svima, bivšim urednicima, kao i svim piscima, fotografima i drugima koji su svoj trud utkali u minule brojeve, svima nam želim ugodno čitanje!

Ivor Janković,
Vaš urednik