Oprosti za kung-fu

Pisao i fotkao: Marjan Prpić - Luka

2017-a godina obilježena je vježbama Civilne zaštite grada Zagreba, a kako smo kao speleolozi SO Velebita vrlo aktivno uključeni u te postrojbe voljom i brojem, red je napisati i koju riječ o tome. E sad, postoji muka kakav tekst sročiti; ozbiljan, šaljiv, nešto između... Motivi su različiti, ima materijala za sve nabrojano.  Osoban, afirmativan i pomalo kritičan- bilo bi najbolje. Onda i takav naslov.

Obzirom da u Hrvatskoj Zagreb jedini ima ovako razvijenu civilnu zaštitu koja redovito vježba najbolje je da krenemo sa tom činjenicom. Iako nas povremeno te vježbe znaju malo živcirati, posebice kada se radi o protokolima ili su samo „pokazne“, nemamo problema sa dolaskom na iste. Lakše razumijemo i te pokazne jer smo svjesni da se javnost mora senzibilizirati na mogućnost katastrofe i postojanje CZ, odnosno ljudi koji će u tom trenutku dragovoljno riskirati svoju glavu da bi spašavali tuđu. Požari po Dalmaciji proteklog ljeta, uzastopne oluje po Istri, ali i poplave u Zadru, Ogulinu koje su se nastavile na tu nevolju jasan su znak klimatskih promjena, ali i kako nam je taj sustav potreban te ga treba razviti, omasoviti i ponajviše napraviti učinkovitim.

A mi ne možemo birati koja i kakva razorna nevolja će nas pogoditi, a još i manje kada će se to dogoditi. Nažalost, učinkovitost sustava ovisi o zakonima koje donesemo, a najgori su oni koji ostavljaju neodređenu mogućnost definiranu kroz rečenicu „može ali ne mora“. Ta ista najčešće se poveže sa onom o „nedostatku financijskih sredstava“, pa kad dođe stani-pani onda onda su šahtovi zatrpani, šumski putevi zakrčeni, nema lopata za vatru, pomažu navijači, ljudi bježe bez da znaju kamo ili se organiziraju sami... Čak i za neke jednostavne stvari poput letaka ili uputa koje financijski nije teško štampati - ne postoje. Osim u Zagrebu. Svi su ih dobili u kasliće, a mogu se pronaći i na svim tramvajskim ili autobusnim stajalištima. Primjerice, jedan prijatelj iz Rijeke, ljetos je nakon učestalih potresa na riječkom području postavio pitanje preko fejsa, postoji li ikakav plan evakuacije ili nešto slično u Rijeci da se zna što činiti u slučaju jakog potresa? Odgovor? Ne. U toj malenoj "raspravi" spomenuo sam primjer Zagreba, na što se jedna zagrepčanka nadovezala da je to u Zagrebu ne postoji jer ona ne zna za to. Kad sam joj argumentirao da "to" postoji i dodao neke linkove sa weba na, odgovorila je kako je sve samo Kalinićeva predstava za javnost. I tako nešto. Ona nikada nije vidjela nikakve letke niti upute na stajalištima. I onda kada joj dokažeš suprotno, (opet postaviš linkove) gdje se vidi da nije u pravu, lakonski odgovori nešto o tome da Kalinić nije stručan, uhljeb i rasprava krene u klasične domaće fejs komentare... Još bih i razumio da se dotična gospođa ne diči visokom fakultetskom naobrazbom koja je valjda trebala biti argument da je u pravu i zna o čemu govori. Naime, svira violinu u orkestru.

Da skratim, zato su potrebne i ove pokazne vježbe postrojavanja, poput one na Tgu Bana Jelačića, koliko god one nama ne odgovarale, to je samo iz razloga jer želimo što realnije vježbe i da radimo ono za što smo se prijavili. Sa te strane očekujemo i dodatnu obuku, posebice obnavljanje znanja iz ITLS-a. Unatoč tome, vjerujem da smo kao speleološki odsjek, jedni od rijetkih koji često tijekom godine prije sastanaka ima obnavljanje znanja iz pružanja prve pomoći.

Tako je došao i red na drugu jesensku vježbu na terminalima Jankomir. Opet brojem masovna, od vatrogasaca, HGSS-a, speleologa, timova sa potražnim psima, policijskih EPZ, medicinskih timova, radio-amaterskih, općih postrojbi CZ... a novost je bila i nazočnost promatrača iz OSRH, što je vjerojatno na tragu novog Zakona o sustavu Domovinske sigurnosti. Obzirom na sve što nam se podogađalo ove godine, taj je zakon po mom mišljenju i više nego potreban, a nadam se da će donijeti potrebne promjene.

Sama vježba počela je uz neizostavni protokolarni dio postrojavanja – ono kad dođe gradonačelnik – i zapela u tom dijelu odmah na početku, nakon zapovijedi „pozor“ i pripreme za smotru.  Gradonačelnik se naime, morao javiti na telefon. Pa se malo oduljilo dok smo mi stajali u stavu pozor. Onda je napokon uslijedio obilazak sa još jednim kreativnim iznenađenjem – „Pozdrav Domovini“ se pretvorio u „Pozdrav gradu Zagrebu“, što nas je sve dodatno zbunilo pa je i odziv sa „pozdrav!“ bio sukladan tome.

Nakon tog veselog početka, vježba je konačno počela. Scenarij je tradicionalan; desio se katastrofalan potres, aktivirana je CZ i potrebne postrojbe, vrši se dolazak na teren i priprema za spašavanje. Uspostavlja se stožer, sustav veza, ekipe se dijele na sektore, a prvi u ruševine ulaze HGSS i speleolozi. Vrši se pretraga zarušenih prostorija, speleolozi pružaju prvu pomoć, po potrebi zovu stručne medicinske timove koji ulaze tek po dojavi speleologa da je sigurno. Tada ulaze i timovi sa potražnim psima Izvlačenje ranjenih rade svi timovi, prihvaćaju ih vatrogasci i HGSS te evakuiraju na sigurno. Neke od novina su te kako se scenarij mijenja u hodu, što znači da se radio-vezom iznenada javi kako se ulaz kojim su spasioci ušli zarušio pa se spašavanje mora izvesti sa viših etaža, a tu na scenu stupaju tehnike spašavanja sa visina koje su razvili i na licu mjesta pripremili vatrogasci i HGSS.

Ovoga puta smo čak imali i eksploziju, za koju nisam siguran što je predstavljala, ali neposredno prije nje dojavljena je evakuacija vatrogasnih spasilačkih timova sa krova zgrade. Policijska EPZ (ekipa za posebne zadaće) pripremila je tu eksploziju, no potrajalo je jer je elektronički „triger“ uporno odbijao suradnju dokle god je bio priključen na žicu sa upaljačem. Bez nje je radio savršeno. Problem su na kraju riješili paljenjem korde, kako je netko rekao „kao u kaubojskim filmovima“. Nakon tog jednog „bum“ nastavilo se sa spašavanjem. Potražni psi su pretražili katove sa uspjehom i na zadovoljstvo njihovih vodiča i predstavnika udruga. Neka spašavanja su, uz potrebno lajanje, završila i oblizivanjem preko cijelog lica te mahanjem repom. I negdje pred kraj, uslijedio je i uvijek najatraktivniji dio spašavanja, barem za foto-reportere, jer nakon toga obično nestanu kako bi brže-bolje poslali fotke redakciji. Riječ je o Tirolskoj prečnici putem koje HGSS vrši spašavanje sa najviših dijelova zgrade. Na prečnici uvijek ima problema kada se treba pronaći civilna žrtva za spuštanje, što je donekle razumljivo, ali zato uvijek ima špiljara koji jedva dočekaju istu. Tako je bilo i ovaj put, ali uz iznimku koja potvrđuje pravilo – jedna gospođa iz „civilstva“ se ipak spustila svojom voljom.

Špiljari su bili polovične sreće – dvije špiljarke su spuštene, a četvorica nesretnika koja su dobila dojavu sa krova da ima još mjesta za spuštanje i trkom došla sa parkirališta gore, mogla su samo sa žalošću čuti preko veze kako je vježba- gotova. Najgore je bilo jednom (ime poznato sudionicima događaja) koji se na prečnicu već osigurao pupčanom i morao iskopčati. Za utjehu mu je ostala fotografija na kojoj se „skoro spustio“.

Negdje iza podne postrojili smo se za završnu riječ pročelnika UHS. Uz sve zahvale na dolasku i najavu vježbe slijedeće godine, ali bez formalne najave (opet novost),  raspušteni smo i otišli na ručak, tradicionalni grah. Pive nažalost nije bilo u blizini.

Kada se sve sagleda, vježba je zapravo bila ok. Obzirom na sve prethodne održane, primjetan je napredak, posebice ako se sagleda da su jedina konstanta HGSS i speleolozi, dok se ostale postrojbe mijenjaju prema kvartu iz kojeg se pozivaju. Prostora za napredak i poboljšanje uvijek ima i to će se iskoristiti kroz raščlambe nakon vježbi. Kako smo čuli iz budžeta UHS odvojiti će se i dodatna sredstva za opremanje speleoloških timova, a ista bi se rasporedila prema zagrebačkim speleolozima. Usrdno se nadamo tome, kao i stručnim i specijalističkim tečajevima na kojima bi dodatno obnovili ili usvojili nova znanja iz spašavanja. Sve to bi trebao biti i dodatni poticaj za još brojnije uključivanje speleologa u ove specijalističke postrojbe, jer imamo volje, imamo vještine, treba ih iskoristiti i u ovakve svrhe.

Onako usput... Nekoliko dana poslije  ova velika vježba nije baš spomenuta u medijima, posebice na velikim inofmartivnim web portalima, tek na dva manja portala... vjerojatno bi ovi „veći“ svoj medijski prostor lakše i odmah dali primjerice nekoj violinistici koja bi izjavila da u Zagrebu civilna zaštita i tako nešto ne postoji jer ona – dakle nitko- nije čuo za to. Ali i to je naša (naopaka) stvarnost.

Link na cijelu galeriju fotografija.

[gallery ids="1405,1406,1407,1408,1409,1410,1411,1412,1413,1414,1415,1416,1417,1418,1419,1420,1421,1422,1423,1424" type="rectangular"]