Pakleni tajfun

Tekst i fotke: Lukas Grbac Lacković

Za produženi vikend sam se nećkao između pet dana špiljarenja ili penjanje na Čikoli po moguće
lošem vremenu. Odlučio sam se za jamu jer iako je vani možda crveni meteoalarm zbog kiše, unutra
je uvijek dobro, možda se samo malo smočimo na izlazu (ha ha, da malo!). Ekipa je bila udarna:
Lovel, Marina, Dino, Luka I. i ja. Ulazimo u Jamski sustav Crnopac na ulaz Muda labudova u srijedu
oko 15h. Uz lešinarenje dva bivka po putu, dolazimo na novi bivak u Avangardi oko 20h. Klopa i
spavanac. Sutradan se dijelimo na dvije ekipe te svaka ide rješavati dugove od ljeta: Lovel i Marina
dva dana provode u penju Penjceta te tamo crtaju već istražene kanale, ali na ljeto nenacrtane, jer
im se tada pokvario DistoX. Ulaze u novu vertikalu sa slapom, te ju drugi dan istražuju i nazivaju
Kijamet. Za to vrijeme, Dino, Luka i ja idemo u Šišmiš mumiju te nakon prečke ulazimo u kanale
Disneylanda. Tamo istražujemo freatsku tubu te ulazimo u visoki meandar, koji uzvodno završava
vertikalom u plus (minimalno 55m), a nizvodno sifonom. Ostavljamo još par upitnika. Taj dio smo
istraživali sva tri dana, izuzev mene jer me faks stisnuo pa sam romantični petak proveo sa knjigom u
bivku. Nacrtali smo oko 668m novih kanala. Zadnji dan (subota) su Lovel i Marina penjali zeznuti penj
kojemu još nisu dali ime, ali nažalost kanal ubrzo završava. A onda, izlazak!

Budimo se u 6h ujutro i žurimo van zbog radnog ponedjeljka, te dolazimo do vertikale Pakla. Marina ide prva, Lovel iza nje i govori meni da pričekam malo prije da se ne smočim. Viče "kreni"!. I tako ja krenem u tajfun. Pakao je inače vertikala od nekih 100m u kojoj nitko od nas nikada nije vidio vode, a kamoli u tolikim količinama. Ta voda je padala sa visine veće od 100m (uže ide do prozora, a ne do vrha vertikale), te je na putu dobila toliku brzinu da su se stvarali refuli vjetra i vode koje nikako nisi mogao predvidjeti niti izbjeći. Bio sam mokar u 10-ak sekundi, s potpuno novom kordurom. Luka i Dino su dobili eksponencijalno veću količinu vode te su na bivku (srećom jako blizu vrha vertikale) praznili čizme od vode i "žmikali" potpuno natopljeno pododijelo. Od Marine do Dine se val vode povećavao tako da je ona bila suha oko pojasa, s razlikom od možda 15 minuta. Nasreću, na bivku smo ostavili nešto hrane, i imali smo plina, ali ne beskonačno i morali smo smisliti plan. Pet sati smo se sušili, gledali tlak na satovima, pa je krenuo crni humor (ugasili smo svijeće u bivku, a Marina kaže: "Miriši na groblje"). Odlučimo da nema smisla vraćati se kroz pakao do donjeg bivka gdje su vreće za spavanje, nego da hrabro idemo dalje. Bojali smo se vertikala koje slijede, a u kojima i u sušnom razdoblju kaplje voda. Stavili smo pončo od astro folija ispod kordure, kako bi nam barem core ostao suh. Lovel odlučno odradi izvidnicu i kaže da je prolazno. Svima nam je laknulo, a "strašne" vertikale su se svele na bezopasno kapanje vode, što i inače prolazimo bez poteškoća. Nastavljamo prema van brzim tempom, a Dinotov "slobodno do krajaaa" nam svima pruži olakšanje da smo skoro na zvjezdanom nebu. Sve u svemu, dobar đir.