Suze radosnice u Munižabi

Pisale: Olga Jerković Perić & Ivona Klišanin
Fotografije: Ivona Klišanin, Olga Jerković Perić, Ana Bakšić

Kako je jama Munižaba dobila novo dno

Dragi čitatelji,

Prije konzumiranja ovog članka ne zaboravite saznati sve o prethodnim epizodama munižapske sage iz epskog dokumentarca produkcijskog titana Lukasfilm i sjajnog  Petrinog uratka o proslavi praznika rada od strane nekolicine članova SOV-a tegljenjem pozamašne količine opreme u jedan perspektivni kanal ove jame.

Bio bi grijeh ostaviti nekoliko zdravih grozdova čeličnih kompleta i transportku sa 120m užeta da mjesecima stoje sami na nekom sidrištu, u hladnoći, bez ikakve svrhe i cilja. Iz tog razloga početkom svibnja rezervirali smo termin 30.5-1.6. za nastavak istraživanja. Ovaj put, uz obećanje da je sva oprema već na granici poznatog i nepoznatog svijeta te da ne treba ništa teško nositi već se samo elegantno spustiti do tamo i raditi, bilo je jednostavno nagovoriti ekipu na izlet.

Pet Velebitašica (Ivona, Ana B, Dora, Goga i ja) i Venio iz Estavele uputilo se u četvrtak (29. 5.) popodne iz Zagreba prema Crnopcu. U ovom poduhvatu pokušao nas je sabotirati jedan zlobni kamen crnopačkog makadama koji je probio gumu  kombija. Goga, iskusna u ovakvim situacijama, odmah izvuče ražanj, ali ne kako bismo okrenuli janjca dok čekamo pomoć HAK-a, već da arhimedovski odvida tvrdoglave  vide na kotaču. Svi smo se bacili na posao uklanjanja gume, međutim ražanj-metoda  ovaj put nije urodila plodom. Na svu sreću, Venio, aka šaptač šarafima, skačući po križnom alatu oslobodi zapekle vijke  te smo ubrzo osposobili vozilo za nastavak puta. Prenoćili smo na oktogonu i u petak ujutro krenuli u jamu.

Došavši do bivka uočili smo da je brutalna plijesan  polako počela potiskivati ljudsku civilizaciju s ovog mjesta, a tava je postala mikološki Eden. Suzbivši napad gljiva pranjem posuđa podijelili smo se u dva tima: Dora i Venio nastavit će amputirati kamene noseve u lijevom kanalu, a mi ostale idemo u desni kanal udahnuti život opremi koja tamo čami od prošlog posjeta jami. Ovaj put, poučena iskustvom, držala sam se stropova u meandru pa je sve prošlo izuzetno glatko i bezbolno, a transportke sa željezom i djelom užeta su se poslušno jedna za drugom kotrljale sa mnom. Ana je primijetila da novi dijelovi Munižabe podsjećaju na svima omiljenu Kitu. Bez problema dio opreme prenesen je do zadnje točke nacrta (hk63) pa je Ana krenula sa daljnjim opremanjem, a Goga se latila crtanja.  Pratili smo vodeni tok niz vertikalu, a s lijeve strane otvaralo se vrlo impozantno okno do kojeg valja prečkati.

Ivona, kojoj je ovo bila prva ozbiljna jama, hrabro je podnosila sve nedaće, pa čak i činjenicu da joj se njegovana duga kosa pretvorila u jedinstven dread strukture nalik na breču okolnih zidova. Ubrzo smo potrošile dio užeta i nacrtale 60-ak metara poligonskih vlakova te smo se uputile ka bivku. Uskoro se iz istraživanja vratio i dvojac Dora i Venio, koji su proširili meandar dovoljno da se Dora zavuče u njega i nacrtali 30-ak metara. U tom kanalu vječiti je propuh, a nakon suženja slijedi vertikala, međutim, ovaj kutak zemaljske kugle i dalje ostaje nedostupan za sve osim mršavih manekenki i Dore. Za večeru nam je Goga pripremila vizualno intrigantan napoj od heljde i špeka. Sve smo začinili čajem s cedevitom te razuzdanim razgovorima o raznovrsnim primjenama tikvica van  kulinarske domene.

Sutradan ujutro (subota, 31. 5.) smo se  Venio i ja zaputili u desni meandar nastaviti s crtanjem i opremanjem, Ana i Ivona krenule su prema van, a Goga i Dora ostale su uživati na bivku. Dok je Venio opremio, ja sam se mučila sa neposlušnim distom koji je stalno javljao error. Nakon što mu je (distou) pružena prva pomoć u vidu brisanja gazom iz prve pomoći, proradio je te smo nacrtali još 40-ak metara. Došli smo do dna vertikale prekrivenog zasiganim kamenjem, gdje voda odlazi dalje u dubine kroz sitnu rupicu. Složenim matematičkim operacijama procijenili smo dubinu ovog dna na -555 metara. Svojom  veličinom više nas je privlačilo ono ranije spomenuto okno pa je Venio spretno isprečkao do tamo i navirio se u nj. Okno je vrlo velikih dimenzija, jeka u njemu dobro odjekuje, a karlovačka rasvjeta jedva osvjetljava suprotne zidove . Bacanjem kamena utvrđena je dubina od 15-20 m pa pretpostavljamo da dno nije puno dublje od ovog gdje smo bili, no tko zna što nas čeka tamo dole. Taman kad je postalo najzanimljivije baterija je potrošena, pa smo se uputili nazad do bivka. Tamo smo se najeli neidentificirane smjese heljde i jaja, pospremili sve stvari te sa Gogom i Dorom krenuli prema izlazu. Na starom bivku našli smo neku antiknu brlju i nazdravili novim metrima, usput snimajući šaljivi video materijal. Uspinjući se prema ulaznoj dvorani žustro smo raspravljali o dimenzijama slavnog okna, pojedinci tvrde da mu je promjer preko 100 m, a ostali ne vjeruju.

Na izlasku smo se divili zvjezdanom nebu nad nama i (ne)moralnom zakonu u nama koji nas tjera da se zavlačimo u ove blatne, vlažne i hladne prostore. U nedjelju (1. 6.) smo oprali opremu na atraktivnoj novoj lokaciji na rijeci Otuči, sreli se sa Željezničarcima i Dinom te saznali o njihovom zanimljivom istraživanju Alibabine jame. U blizini se održavala i predakcija za ekspediciju Punar u Luci tako da je masiv Crnopac ovaj vikend bio trostruko  penetriran. Vozeći se za Zagreb kovali smo nove istraživačke planove, naime bi bio grijeh ostaviti tako perspektivan upitnik da mjesecima stoji neistražen…

Olga Jerković Perić

…A sada slijedi cijela pustolovina iz Ivonine perspektive:

Munižaba za neznalice

Znamo svi da se za pisanje izvještaja obično ne grabi više dobrovoljaca, pa se možda pitate odakle sad pak dva teksta o istom izletu?

Kad je u kombiju (Mišku? Radmili? Veseljku?) pri povratku pala odluka da uz Olgu dragovoljca i ja napišem svoje viđenje ovog produženog vikenda, na prvu mi se to učinilo nepotrebnim. Međutim, nakon malo promišljanja i smijeha uz Olgin izvještaj zaključila sam da s obzirom na okolnosti ne bi bilo loše prepričati vikend i iz moje perspektive. Jer kao što je Elizabeta jednom rekla:  „recollections may vary“.  A okolnosti su takve da Munižaba i dalje ide dalje, nove akcije su već u razradi i mnoge privlači prilika da u ovim uzbudljivim vremenima posjete tu crnopačku ljepoticu. Posla ima ko hoće da radi i oni koji znaju kako se radi neka ne budu lijeni priključiti se Munižapskoj inicijativi u nekom od narednih izleta. Tražena ste roba u gradu. Ali moj izvještaj prvenstveno je namijenjen drugoj skupini špiljara, onima s nešto manje utakmica u stremenu, koji se pitaju kakva njih uloga čega ako se odluče priključiti ovom rastućem Munižaba Expanded Universe-u.

Pokušat ću kroz ovaj tekst dočarati svoje oduševljenje ovim iskustvom, a pritom i upozoriti na neke od svojih propusta kako ne bi dobili reprizu. Kad tome pridodamo i prošli izvještaj pisan perom hrabre ovogodišnje školarke dobiva se i više nego dostatan prikaz onog što zeleniji pripadnici speleo zajednice mogu očekivati od ove jame. A onda preostaje samo dobra zabava u obliku nepredvidivih situacija koje će im ona prirediti. Kako to već obično i biva.

Za plan da se ide u Munižabu čula sam početkom svibnja dok smo veselo skakutali po Mrkoplju tražeći lidarke. Vikenda je uvijek malo, to mi je bio prvi špiljarski nakon dugo vremena i vrebala sam priliku za idući da si ga upišem u raspored dok se isti još nije popunio. Prvotni plan  bio je da se mnoštvo zainteresiranih podijeli u dvije skupine - jedni bi išli raditi a drugi u turizam. Šljakeri bi prema jami kretali u četvrtak navečer i izašli u nedjelju. Turisti bi im se priključili u petak i nakon ture po znamenitostima ovog impozantnog objekta i jednog noćenja izašli na površinu u subotu.  Savršeno. Munižabu već dugo želim posjetiti i ovo je zvučalo kao idealna prilika da iskusim sve što jedan takav posjet podrazumijeva - duplo veću vertikalu od najveće koju sam dosad imala priliku savladati u komadu, sate i sate trčkaranja niz i uz dugačke kanale i velike dvorane i ono čemu sam se najviše veselila, moj prvi prespavanac u jami. I sve to u umjerenoj dozi, da mi ne bi bilo previše za prvi put . Kako sam ja to sebi sve lijepo zamislila i isplanirala!

Realnost je počela nastupati koji dan pred predviđeni polazak, kad je ekipa za izlet pokošena raznim nedaćama počela otpadati. Ostalo nas je šest:  Ana B., Olga, Dora, Goga, Venio (jedini predstavnik muške populacije) i ja ( jedini predstavnik turističke grupe). Odlučujem da idem i ja sa šljakerima pa šta bude neka bude. Ne znam  što očekivati od svog snalaženja u tim novim okolnostima, a kondiciju znam da nemam. Ali imam želju! Ide mi se u jamu u bilo kakvom aranžmanu.

Krenuli smo u četvrtak i kao što je Olga već opisala, istu večer glatko savladali prvu nedaću u vidu razderane gume.  Prema samom ulazu u jamu krećemo u petak ujutro, a ja sam nekad ranije krivo načula da je pristup do Munižabe tri sata pješice po strmom terenu . Možete zamisliti moje oduševljenje kad me Dora blijedo pogledala jer sam ju pitala hoće li mi litra vode biti dosta za pristup. Nakon pola sata laganog hoda do ulaza krećemo se spuštati. Divim se raskoši ulazne vertikale i ogromne dvorane ispod nje do koje dopire dnevna svijetlost. Okidam tisuću slika u nadi da će neka uspjeti dočarati tu ljepotu, da je mogu pokazati obitelji i prijateljima i uvjeriti ih da nisam manita što idem u jame. Nažalost nema te slike koja to može opisati, ostajem na lošem glasu. 

Spust prolazi bez većih problema i u razumnom roku stižemo na bivak.  Putem do bivka Ana i ja dogovaramo plan za naš boravak dolje. Naime iako se to iz njenog kretanja nikako ne bi dalo zaključiti, Anu muče koljena i paše joj da jedan dan sa mnom ode u laganiju turističku turu, a drugi u radnu akciju. Kako smo relativno odmorne stigle do bivka, odlučujemo da odmah prvi dan idemo s Olgom i Gogom na lokaciju na kojoj se zadnji put stalo s crtanjem. Plan je bio da njih dvije ostanu dovršiti posao, a Ana i ja krenut ćemo natrag čim nam postane hladno/gladno/naporno. Meni je ta ideja odgovarala, jer nisam znala što očekivati od sebe, tj. svoje snage i koncentracije u povratku. Ipak mi je ovo bio prvi takav ozbiljniji pothvat u podzemlju. Da ostanemo dosljedne svojoj odluci da se ranije vratimo odlučujemo svoje pernate jakne ostaviti na bivku da nas hladnoća potjera natrag. Ha ha ha. Kakvi karakteri.

Nakon podjele u dva tima, lijevi (Dora i Venio) i desni kanal (nas četiri primadone) i dogovora da će nam svima konačno vrijeme povratka u bivak biti u 00:30 h krećemo svak o svom poslu. Put do našeg odredišta štedljivo je opremljen, što je s obzirom na okolnosti i cilj prethodnih pohoda razumljivo (što dalje sa ograničenom količinom opreme na raspolaganju). To ne znači da postavljači taj dan nisu malo štucali. Kod prvih susreta sa free solo blatnjavim meandrima ne trošiš energiju na uzdržavanje od verbaliziranja emocija. Usput počinjem osjećati posljedice odluke da skinem desni štitnik s koljena i ostavim ga u bivku jer me malčice stezao. Bravo Ivona. Al išlo je to u početku sve OK i u relativno dobrom ritmu. Pomno sam pratila  Anu ispred sebe i njenu elegantnu i smislenu koreografiju po sve užim kanalima i meandrima. Sve do jednog detalja na kojem nisam stigla vidjeti njenu izvedbu. Stavljam jednu nogu tu, ruku tamo, stražnjica standardno odrađuje svoj dio posla ali noga s kojom se trebam dočekati na drugom kraju i dalje visi u zraku. Pokušavam se odvažiti da se samo bacim i nekako dočekam s druge strane, tješim se da sam radila i gluplje stvari u životu, al' to je doduše bilo prije nego mi se razvio frontalni režanj, a nisam bome bila ni ovoliko blatna. Ja i sva moja oprema i sve oko mene, sve je blato. Blato mi je u ušima, blato mi je među zubima, sve spravice na pojasu su velike blatne kugle, trenja nema, trenje ne postoji. Po prvi puta kroz glavu mi prolazi misao da je mater možda ipak bila u pravu.
Prepuštam pozornicu Gogi koja mi je cijelo vrijeme čuvala leđa ali ni ona ne nalazi način da se priključi Olgi i Ani s druge strane detalja. Kako je oprema za postavljanje i crtanje bila kod njih dvije, Ana predlaže da one nastave dalje, a da se ja i Goga vratimo do bivka. Meni ipak nešto nije dalo mira i odlučim pokušati još jednom. Uz malo inata i Goginih uputa uspijevam iz drugog puta proći detalj, a odmah za mnom po istom receptu i Goga.
Majko ipak nisi bila u pravu, speleologija je super. Fantastična četvorka opet na okupu (dobro Olga je često malo ispred) stiže do cilja tj. novog početka. Ana oprema, Olga i Goga crtaju, a ja u Goginom perju i flis rukavicama nadgledam radove. Nakon što su cure odradile 60-ak novih metara, krećemo natrag prema bivku kako bi stigle u dogovoreno vrijeme. Povratak je bio očekivano iscrpljujuć, ali bez većih trauma vrijednih spomena. Nije pomoglo ni što su mi rukavice tad već dobrano bile u raspadu. Naime, nije mi se dalo prije puta kupovati gumene rukavice pa sam pošla samo u radnima. Srećom, ponijela sam bar rezervne radne koje su me čekale na bivku. Ali svejedno, bravo Ivona. Na bivak dolazimo u dogovorenom vremenu, a ubrzo nam se priključuju i Dora i Venio koji su proširili meandar za mršave ljude. Dok se spremamo za spavanac ja počinjem shvaćati razmjere katastrofe koju imam na glavi. Pola kose mi se izvuklo iz punđe, buffa i kordure u kojima je tim redom bila upakirana. Inače sam je religiozno prije svakog izleta plela u pletenice, jer mi se jednom davno uplela u spravicu prilikom abseila, ali u zadnje sam vrijeme počela napuštati tu tradicjiu. Bravo Ivona.  Blatni dio kose upakirala sam u zip vrećicu da mi ne moči vrat dok spavam. Uz čašicu ugodnog razgovora o povrću i ostalim temama koje nekako uvijek dođu na red na našim izletima zaspali smo zasluženim snom pravednika.

Iduće jutro pala je odluka da se podijelimo na tri ekipe. Ana i ja lagano ćemo krenuti prema izlazu i usput obići nešto od već spomenute turističke ponude. Potrpale smo sve (sve?) što smo namjeravale iznijeti vani i zaputile se prema izlazu. Došavši pred izlaznu vertikalu Ana kreće penjati prva. Dok se spremam poći za njom odlučujem da ipak neću staviti pantin jer ga nikad prije nisam koristila, a on je sad ionako jedna kompaktna blatna gruda. Zaključujem da ću više vremena izgubiti dok ga očistim i skužim kako ga koristiti nego što ću uštedjeti dok ga koristim. Ionako mi je skroz OK penjati s dvije noge u stremenu. Maaa bravo Ivona. Taj moj jednostavni plan imao je je jedan mali problem. Zamka na transportnoj vreći bila mi je prekratka i nisam mogla ispraviti noge u stremenu jer bih udarale u nju. Ana mi savjetuje da ju produžim sa svojom rezervnom zamkom. Mogla bih da tu istu zamku nisam ostavila da odmara na bivku.

Da. Znam. Bravo.

Došavši na drugo sidrište dozvala sam Anu da provjerim je li mi uže slobodno za dalje. Ona je odgovorila da će mi odsada uže uvijek biti slobodno (jer je već odmakla dva sidrišta ispred mene),  a ja razumjela da će mi ona odsada uvijek reći kada uže bude slobodno. I tako smo mi obje pristojne i obzirne čekale da ova druga krene, pitajući se kakav je to problem na sidrištu. Nakon izvjesnog vremena Ana ipak prva odluči prekinuti šutnju i tada shvaćamo da smo čekale Godota.  Nakon nekoliko sidrišta pronašla sam način da ispravim nogu dok penjem- transportnu sam prebacila preko lijevog bedra da mi zaustavi cirkulaciju i poremeti težište a desnu sam onda mogla neometano ispraviti u stremenu. Ana je stigla odmoriti kod ulaza dok me dočekala.

Oko tri ujutro iz dubokog sna probudio nas je ostatak ekipe, puni dojmova o novoj dubini od -557 m i mističnom oknu. Idući dan proveli smo u rekuperaciji i pranju svega na rijeci Otuči. Stigli smo i popričati sa Željezničarcima i popljuvati im kombi,  kupit novu gumu kod Drlje i prigrist nešto kod Dijane. Bila sam sigurna da me vode u neku rupetinu ali bome je to jedan eminentan lokal s dobrom ponudom. Dijana jel.  A nije ni Drlja razočarao uslugom. 5/5.

Na putu do Zagreba već se krenulo u konkretne dogovore za nastavak ove blatnjave priče. A svima koji se još nećkaju, za kraj ću citirati Sebastiana:

“Svi su ušli i svi su izašli, tako ćeš i ti. Ma bit će ti super!“

Ivona Klišanin