Vodič kroz Namibiju (za Velebitange)

Piše: Tea Selaković

Crtica o Namibiji

Namibija je država u južnoj Africi na obali Atlantskog oceana. Neovisna je postala od Južne Afrike 1990. i spada među mlađe svjetske države. Najveći dio reljefa Namibije čini središnja uzvisina s najvišom točkom na planini Brandberg (2606 m). Središnja visoravan omeđena je na zapadu pustinjom Namib i obalnim nizinama, na jugu rijekom Oranje te na zapadu pustinjom Kalahari. Na sjeveroistoku se teritorij Nambije sužava u uski Caprivijev pojas, nazvan po njemačkom kancelaru koji je ishodio izlaz kolonije na rijeku Zambezi. Dio sjeverne granice Namibije prema Angoli čini rijeka Cunene. Tipovi klime u Namibiji variraju od pustinjske do suptropske; uglavnom je vruće i suho, a oborine su rijetke i neravnomjerno raspoređene. Nije bilo kiše više od 2 god, i zemlja je na rubu krize. Većina stanovnika Namibije su crnci (87%), uglavnom iz naroda Ovambo koji čini oko polovicu stanovništva. U zemlji žive i velike skupine Nama i Bušmana koji se izgledom vrlo razlikuju od ostalih crnačkih naroda u Namibiji. Značajna je i grupa miješanih, tzv. "Rehobotski bastardi" (7%). Bijelaca je oko 6%, što je među najvećim udjelima u supsaharskoj Africi. Većina bijelaca i miješanih govori afrikans i južnoafričkog su podrijetla, a manji broj potječe iz Njemačke i Velike Britanije. Iako je engleski službeni jezik, većina bijele populacije govori afrikans ili njemački koji su bili službeni do neovisnosti 1990. Jezik domaćeg stanovništva je ovambo ili neki od manjih jezika. Službena valuta je namibijski dolar.

Potrebno je:

Ponijeti sa sobom samo ono što ti nije žao baciti. To uključuje sve od šešira, gojzerica, čarapa do žlice, kremice i slično. Možda ćeš se trebati riješiti viška kilograma kako bi mogao više suvenira strpati u ruksak, možda ćeš u napadu empatije nešto pokloniti nekom sirotanu na cesti a možda ćeš izgubiti stvari negdje po putu. U svakom slučaju u ruksak ide samo škart. Druga važna stvar je hrana i voda. Voda je pitka svuda.

Na benzinskima možeš tankati sebe vodom i auto benzinom bez upita u kakvoću obje tekućine, sve je dobro. Hranu je najbolje kupiti u većim količinama, ne zato jer je nema nego čisto iz praktičnih razloga. Ne želiš provoditi dane u kupovini tražeći najjeftiniju majonezu već u prirodi skupljajući kamenčiće! A njih ima stvarno puno. Od vulkanskih crno-crvenih do kvarcnih rozih, sivih i sve moguće kombinacije lokalnih minerala. Najzanimljiviji je ticijan koji okolini daje izgled Alibabine pećine – shiny shiny. Ceste su uglavnom dobre iako većina nije asfaltirana. Kada je dobra može se voziti i 120km/h, a kada nije onda je ubojita i imaš osjećaj da će se auto raspasti po šavovima. U nekim slučajevima je čak bolje voziti brzo preko loše ceste jer što si brži to više letiš iznad rupa i ne upadaš u njih. Po toj filozofiji vozi većina domaćeg stanovništva, no oni imaju 4x4 pa razmisli prije nego probaš tu taktiku. Još jedna vrlo važna informacija je da su mnoga mjesta pod posebnom zaštitom MET-a (Ministry of Environment and Tourism) i ulazak u ta mjesta zahtjeva kupovinu posebnu dozvolu. E sad, sama ta činjenica zapravo nikoga ne ograničava da uđe u to područje bez dozvole jer kontrola zapravo ne postoji J. No najvažnija stvar je imati dobru kartu u kojoj su ucrtane i  imenovane sve ceste bez obzira na značaj iste (najbolje ju je kupiti u Namibiji po savjetu domaćih vozača).

Ceste su označene slovom i brojevima. Tako su ceste B asfaltirane, C su makadami ali dobri, D mogu biti dobri i jako loši makadami, a dalje slova ne želiš isprobavati osobnim automobilom. Dobra karta je važna jer ne želiš voziti samo glavnim cestama, najzanimljivije je provozati se manje poznatim putevima jer tu se kriju prave avanture.

Nije potrebno:

Očekivati da ćeš u današnje vrijeme igdje imati Internet izuzev fensy guesthouse-a i raznih drugih turističkih prenoćišta. Ako ga i nađeš negdje velika je šansa da će biti spor, zakrčen, nestabilan. Jednostavnije ti je isključiti mobitel i uživati u pogledu koji se širi 20km oko tebe. Svakako nemoj očekivati da ćeš se okupati u Atlantskom oceanu u lipnju! U Namibiji je tada zima, pušu vjetrovi, valovi lome sve što ulove i iako ćeš preko dana sigurno pocrniti jer je sunce neumoljivo, ocean nije za kupanje. Ako baš inzistiraš na kupanju u Namibiji odi na jedno do 2 prirodna jezera (Otjikoto se naplaćuje a Guinas je besplatno pa biraj). Jezera izgledaju kao urušene kaverne, voda je čista i topla. Što se hrane tiče ne treba očekivati tradicionalnu namibijsku cusinu jer je nema. Većina toga što možeš kupiti u dućanu je proizvedeno u JAR-u a sve je dodatno zaslađeno (čak je i majoneza slatka… no što se mora nije teško). Ne trebaš se bojati divljine. Spavanje je odlično u divljini, a kako su krivolovci i drugi lovci poubijali većinu divljih životinja, uz malo pameti nemaš problema s odabirom mjesta i strahom od lavova. Problemi počinju ako želiš prespavati na obali u nekom gradu. Primjerice Welvis bay-u, no tada ti fino dođe policija oko ponoći i pristojno ti objasni da si u opasnosti, da će te opljačkati, da je very very dangerous, da će te oni otpratiti u neki siguran lodge jer ima puno pljačkaša u gradu. Ne trebaš poslušati policiju, samo pričekaš da odu iza ugla a ti fino zbrišeš na neko drugo mjesto, malo više u divljinu, dalje od te opasne civilizacije.

Preporučujemo (ne nužno navednim redom):

Prošetati pustinjom Namib (i skupiti crveni pijesak dine 45), igrati se u Giant's playground-u, penjati s antilopama u Spitzkopfu, nabasati na žirafe u Ameib ranču, spavati u ilegalnom kampu lijevo od White lady (i sasvim slučajno shvatiti da si digao kamp uz prahistorijski crtež slona), popiti hladnu pivu u Orlovom gnijezdu u Finger rock lodgu, cjenkati se s Himbama samo ako znaš kako jer su majstori u uvjeravanju, biti u Etoshi nacionalnom parku bar 2 dana s naglaskom na istočniji dio jer je tamo više vode pa i više životinja, žvakati game bites uz južnoafričko crno vino navečer uz vatru pod južnim križem.

Namibija nije zemlja koja se posjećuje, ona je zemlja koja se doživljava. Zato ostavi sve predrasude, strahove i očekivanja doma u ormaru i jednostavno pusti svoja osjetila da dožive okuse, mirise, boje, zvukove što Namibija pruža.

[gallery ids="293,292,291,290,289,288,287" type="rectangular"]