Zimska posla

Tekst: Mak Sedmak Fotografije: Marijan Sutlović, Ljiljana Josipović

Prošle sam godine nadobudno govorio kolegi kako je zima idealna za speleo istraživanja te sam bio siguran da ću ove godine biti aktivniji dok je hladno. Sugovornik se nije slagao s mojim stavovima pa mi je lijepo rekao da špiljari turiraju dok ima snijega. Nisam bio u pravu, svi su mi izleti 2018. godine bili na skijama, a kulminiralo je 3. ožujka kada se grupa špiljara iz S.O.V.-a zaputila na Veliki Lubenovac kako bi obavili nadzor i mjerenje količina snijega na područjima od interesa. Još u petak smo željeli obaviti mjerenja u Crnopcu, ali nam vremenska prognoza nije bila naklonjena.

Odluka je pala da pokušamo doći do NP Sjeverni Velebit, kako bismo prikupili podatke o nakupljanju snijega, s namjerom da u jesen vidimo koliko ga je otopljeno. Špiljarska oprema je ostavljena, a u dva auta smo stavili skije, snowboard, krplje, ruksake, lopate, alat za mjerenje i jednu aluminijsku ploču. Ekipu su sačinjavali Ljiljana Josipović, Neven Kalac, Marijan Sutlović, Vedran Ferenčak, Neven Prišuta i autor. Krenuli smo u subotu pa nakon nekoliko sati pokupili ključeve od kućice za najam. Put prema P.D. Alan pokušali smo proći autom do kuda ide. Brzo smo nabasali na prvi nanos, odustali od auta pa krenuli nošeni nogama prema cilju. Snijeg je padao, a mi na skijama smo lagano prtili. Krplje se nisu pokazale jednako učinkovitima. Sva sreća što nam je vodič bio vrlo iskusan, a ekipa dobra i složna, inače bi bilo blesavo uputiti se u takav pothvat, jer Velebit je uvijek opasan, a pogotovo u ovo doba godine.

Prije nekoliko tjedana kolega i ja krenuli smo na Apatišan preko Jezera. Iako smo imali kartu, po dolasku na Jezera shvatili smo da ne možemo dalje pa smo se morali pomiriti s povratkom. Na našu sreću baš je tada na Zavižan išla velika grupa, vodili su je iskusni planinari i članovi HGSS-a, imali su nekoliko GPS uređaja, a rutu prošli mnogo puta. Uprkos tome, svi smo se vrtili po Jezerima i tražili markacije koje su bile pod snijegom. Gusta magla i jak vjetar pratili su nas svih 5 sati, koliko nam je trebalo za taj mali komad puta.

Ovaj put je bilo drugačije. Navigacija izvrsna, kvaliteta snijega odlična, čak i vrijeme neloše. Po dolasku otkopavanje ulaza,a zatim standardne pripreme za što ugodniji boravak. Nakon vrlo ugodne večere za kojom se pričalo o prošlosti, budućnosti, a i pjesma se orila do kasnih sati (kasnih po mjerilu ptica pjevica). Išli smo spavati u 22h, ipak nas je idući dan čekao posao. Probudili smo se rano te smo preuzeli razne radne zadatke, Prišuta je krenuo na okolne vrhove obaviti posao zbog kojega je došao, ja sam bockao snijeg mjereći mu dubinu, a Ferenčak je analizirao slojeve. Nakon uspješno odrađenog posla, prionuli smo na izradu iglua, kako bismo iskoristili rekordnu količinu snijega. Naš mentor koji je prošao čuvenu zimsku školu bivakiranja (pod Maliganovim vodstvom), odlučio nam je demonstrirati vještinu izrade iglua. Savladali smo gradivo pa je sklonište bilo gotovo kroz dva sata. Iznenađeni koliko smo brzo sve obavili, proveli smo ostatak dana u različitim aktivnostima. Nakon ručka smo se počeli pakirati te krenuli prema automobilima.

Na povratku je snijeg bio veoma mokar i težak, ali ipak smo bili brzi. Spuštanje na skijama nije bilo lako, no svi smo ga obavili bez većih problema. Neke daske su lagano stradale, a i jedan đon. Glavno da su noge ostale čitave; glupa glava može nas uvaliti u nepriliku, ali nas noge najčešće iz nje izvuku. [gallery ids="1826,1827,1828,1829,1830" type="rectangular"]