SOV VelebitDumaniti, gl. nesvrš. neprijel.; romantično šetati blagim padinama bukove šume
Tekst: Petra Jagodić
Fotografije: Petra Jagodić, Dino Grozić
Ekipa: Dino Grozić, Olga Jerković Perić, Petra Jagodić, Noa Balen, Ana Horvat
Uvod
Ideja o odlasku na Duman u ambicioznu akciju rekognosciranja došla je na dnevni red sastanka u SOV-u tamo negdje sredinom listopada, iako se zapravo rađala u Dinotovoj glavi preko godinu dana. Kombinacijom statistike, procesa eliminacije i pustih želja Dino je zaključio da bi područje Dumana na Crnopcu moglo skrivati nove ulaze u još neistražene dijelove prve etaže Jamskog sustava Crnopac. Analizom dostupnih LiDAR podataka pronašao je oko 140 potencijalnih ulaza u objekte, a još su mu samo trebali nadobudni istomišljenici koji će s njim iste i provjeriti.
Prepoznavši potencijalne saveznike u Velebitašima, stigla je prva najava za pohod: 25.-26.10. Isprva se činilo da će izlet biti dobro posjećen i WhatsApp grupa “Crnopac ovaj vikend” je brzo narasla na preko deset članova. No, kiša je imala druge planove pa je tako “ovaj vikend” brzo postao “onaj vikend”. Uz to, i članovi ekipe su u međuvremenu našli druge planove pa su tako otpadali jedan po jedan zbog temperatura, migrena i života općenito.
Ipak, na temelju same činjenice da ovaj tekst postoji, mogli biste pretpostaviti da se dogodilo nešto vrijedno spomena – i bili biste u pravu.
Dan prvi
Šačica entuzijasta željnih avanture – Dino, Olga i ja – odlučno je krenula u petak (31.10.2025.) navečer prema Gračacu. Jesenski dani su kratki, pa smo dogovorili s Centrom izvrsnosti Cerovačke špilje da tamo prespavamo i ujutro, odmorni, krenemo u istraživanje. Prije spavanja još smo provjerili rade li nam offline karte i KML-ovi te skovali okvirni plan “napada”.
Unatoč suncu na prognozi, jutro nas je dočekalo maglovito i tmurno – kako već i priliči blagdanu Svih svetih. Jednako tmurni bili su ostaci ostataka (tzv. napoj) za doručak. No vijest o pojačanju podigla je moral: Noa i Ana su oko šest ujutro krenuli iz Zagreba da nam se pridruže barem na jedan dan.
Nakon posljednjeg kruga eliminacije “luksuza” iz ruksaka i nešto čekanja na parkingu, uputili smo se svi zajedno do Gornje Cerovačke pećine i dalje markiranom planinarskom stazom koja vodi prema Jabukovcu. Put je na početku vrlo ugodan, a uskoro se i najavljeno sunce počelo probijati kroz oblake i zlatno jesensko lišće. Lagano smo se uspinjali i povremeno zastajali da provjerimo koordinate koje su bile vrlo blizu staze. Glavni cilj akcije bio je zapravo dalje prema jugozapadu pa nismo htjeli ovdje gubiti vrijeme.
Nakon dva sata planinarenja, stigli smo na osunčano sedlo – mjesto gdje počinje prava zabava. Tu smo se trebali odvojiti s planinarske staze i uhvatiti jedan od neucrtanih lovačkih puteljaka koji bi nas, prema LiDAR snimci, trebao odvesti na zapad. Teren je u međuvremenu prerastao u nešto sasvim drugo: mješavinu bodljikavog graba i razbacanog krškog kamenja koja je vješto skrivala svaki mogući prolaz kroz šikaru.
Dok su neki hvatali predah i sunce, a drugi uporno gledali u sve karte i izohipse na raspolaganju, Olga je jednostavno – nestala u grmlju! Nakon nekoliko minuta šuškanja, začuli smo njen glas: “Ekipa, ovdje! Našla sam stazu!” Iako ju je Dino pokušao uvjeriti da to nije ta koju tražimo jer ide u krivom smjeru i previše gubi na visini, na kraju smo se pomirili s time da za bolju ne znamo pa smo i mi nestali skupa s njom u grmlju.
Probijali smo se dalje nečime što je nalikovalo na životinjsku stazu (znate onu koja izgleda prohodno pri tlu, ali ta prohodnost seže samo do struka) dok nismo napokon izbili na širi utabani put kojeg smo tražili. U daljini su se čuli lovački psi koji kao da su se teleportirali s brda na brdo, rugajući nam se iz svih smjerova.
Sljedeća točka na popisu bila je jedna usamljena koordinata tik uz put. I dok smo mi raspravljali o tome kolike su šanse da jedan ozbiljan objekt tako blizu prilično popularne rute već nije istražen ili bar poznat, pred nama se ukazao impresivan ulaz u špilju visine 6-7 metara. Iako objekt očito staje nakon petnaestak metara zarušenjem, obradovala nas je morfologija koja upućuje na to da je nekad bio dio većeg horizontalnog kanala – upravo onakvog kakve tražimo.
Nakon što smo gurnuli glavu u sve rupe, pregledali sve kosti i svo perje, došao je trenutak da Noa i Ana krenu natrag. Usput će provjeriti još četiri obližnje koordinate i pokušati dokučiti gdje se zapravo naša lovačka staza spaja na planinarsku. Mi ostali nastavljamo dalje, susrećući putem zaigrane pse rugalice i njihove vlasnike koji nam pričaju o lovu na divlje svinje i broju medvjeda u porastu koji sve češće silaze na niže nadmorske visine.
U sada smanjenom sastavu uskoro izbijamo na prekrasan travnati proplanak i odlučujemo tu napraviti dužu pauzu za ručak, znajući da ono što slijedi neće biti ni blizu tako gostoljubivo. Čeka nas još dosta koordinata koje se nalaze na sve kamenitijem terenu, ali glavna motivacija je približavanje poznatim kanalima Munižabe i potajna nada da ćemo pronaći novi ulaz u nju.
Iako nismo utvrdili postojanje novog ulaza, uslikali smo vrlo pristojan grupni selfie iznad Munižabe (što se, poznavajući sudionike ove priče, čini kao teži poduhvat nego ovo prvo) i prije mraka pronašli bar dva jako zanimljiva, perspektivna objekta. Jednu jamu iz koje snažno puše hladan zrak, i objekt koji bi, inspiriran obližnjom Munižabom, mogao nositi ime Slabo ste gledali 2.
Olga je naime, nabasala na špiljicu (jednu od onih usputnih), ušla unutra samo s mobitelom i zaključila da, iako tehnički jest objekt, ne ide to nigdje. Kad smo već tamo, gonjeni čistom znatiželjom, Dino i ja smo ušli za njom vidjeti kamo ide to nigdje. I bogme smo, uz svjetlo čeone rasvjete, imali što vidjeti – u zidu malene špilje otvara se kanal veličine bolničkog hodnika!
Kanal se spaja s drugim, jamskim ulazom, kojeg smo prepoznali kao prethodno provjerenu obližnju koordinatu. Osim toga, vrlo brzo poprima značajke freatske tube sa toboganom koji vodi na početak vertikale od dvadesetak metara začinjene zaostalom granatom. Budući da sa sobom nismo imali speleo opremu, a i da smo silno željeli stići doma u jednom komadu, brzo smo napustili objekt i uzbuđeno odlučili: ovdje se moramo vratiti!
Noć smo proveli u mirnom dolcu kojeg smo otkrili usput – topao, suh, idealan za bivak. Umorni od cijelog dana, sjedili smo u tišini i hipnotizirano gledali u malo ognjište koje smo sagradili pored bivka. Tada se Olga sjetila da na mobitelu ima snimljene epizode Povijesti četvrtkom koje smo slušali i u autu. Na sveopću radost, pustila ih je i večer je završila pričom o propasti civilizacija kroz prošlost. “Super je ovaj izlet,” izjavila je Olga. “Pa s kim bi drugim mogla ovako slušati Povijest četvrtkom?” Ne znam, Olga. Zaista ne znam.
Dan drugi
Kratki dani i puno posla pred nama znače samo jedno: rano spavanje, rano buđenje. Dogovor da nas sutradan budi Olga koja ionako ustaje u cik zore Dino i ja smo malo požalili, no nakon nekoliko “još samo pet minuta” svi smo već slagali bivak i spremali ruksake. Doručak smo odlučili odgoditi do trenutka kad nam se i želuci probude, pa smo tako već oko 7 sati bili u pokretu.
Ostatak prijepodneva protekao je u znaku oštrih škrapa, nemilosrdne vegetacije i manjka kofeina. Uglavnom smo radili podijeljeni u dvije ekipe – Dino kao solo igrač, te Olga i ja u tandemu – da budemo efikasniji i ova muka što prije završi. Često smo se sjetili blagih padina bukove šume koje nam je obećao Dino i slatko se nasmijali svojoj naivnosti.
Dok sam po stoti put tog dana birala između borbe sa raslinjem koje me šamaralo i pentranja po stijenama, zaključila sam da smo ovdje valjda bar sigurni od medvjeda i divljih svinja. Oni vjerojatno nisu toliko ludi da idu kuda i mi, unatoč pogonu na sva četiri.
No, takav je surovi krš ipak s razlogom omiljeno speleološko igralište, pa smo se drugi dan osjećali možda i produktivnije nego prvi. Zvijezde dana svakako su dvije pedesetmetarske jame koje smo našli (jednu od njih sasvim slučajno, usput) te činjenica da su skoro sve danas provjerene koordinate sada potvrđeni objekti.
Oko podneva smo završili krug i izbili natrag na planinarsku stazu od jučer. Još sat vremena hodanja nizbrdo činilo se kao šetnja Maksimirom, a zadnji metri prošli su u maštanju o hrani.
Nakon pizze koja je poslana iz raja, ubacili smo zadnje podatke u tablicu, napravili kratak rezime i zadovoljno zaključili da je izlet ispunio očekivanja. Više je obećavajućih objekata zbog kojih je zatitralo naše špiljarsko srce, unatoč nepristupačnom terenu i granati postavljenoj na kritičnom mjestu.
S mislima o toplom tušu i mogućoj višednevnoj ekspediciji na Dumanu, potrpali smo se u auto i krenuli starom cestom za Zagreb – sad već skoro tradicionalno – uz još koju epizodu Povijesti četvrtkom.
Epilog
Uoči pisanja ovog teksta podsjetila sam se svojih Suza u Munižabi i primijetila jedan uzorak: pojmovi “Crnopac”, “Olga” i “obećanje” u kombinaciji uglavnom ne daju ništa jednostavno.
Sada, s vremenskim odmakom, upala mišića popušta i preuzima osjećaj optimizma – napravili smo baš dobar posao. No, hoću li išta naučiti iz toga? Možda. Možda i ne. Vidjet ćemo sljedeći put hoću li i ja slučajno dobiti migrenu. Ili život.
Konačna statistika:
Ukupno obrađeno: 35 koordinata, od toga 29 prema LiDAR-u i 6 slučajno pronađenih
Potvrđenih objekata: 24