Velebitaški duh

Napisao i ilustrirao: Marijan Čepelak Maligan

Prvih trideset godina Planinarskog društva Sveučilišta “Velebit” obilježava vrlo velika i raznolika društvena djelatnost, pored one usmjerene na izletništvo,  alpinizam, speleologiju i orijentacijska natjecanja. Sviranje i pjevanje je bilo dijelom gotovo svih društvenih zbivanja, kako na izletima i logorovanjima, tako i u prostorijama Društva – dio koji je zajedno s ostalim posebnostima činio onu snažnu vezivnu silu svih dijelova “Velebita”, u času događanja i kroz čitavo vrijeme njegovog postojanja. Tu ukupnost nazivamo “velebitaški duh” i nikad bolje prispodobe za nešto tako teško opisivo i neuhvatljivo poimanjem – duh, eterični oblik života, bez lika, pa stoga nevidljiv, ali s nesumnjivim prisustvom i djelovanjem – u ovom slučaju vrlo, vrlo korisnim.

Pojam “velebitaški duh” je dobro poznat svim članovima “Velebita”, premda ga je teško objasniti u potpunosti. U svakom slučaju radi se o idiosinkraziji, dakle zbiru naslijeđenih i usvojenih osobina koje našu malu zajednicu čine posebnom i različitom, to je njezina mikrokultura. I kao svaka kultura izložena je promjenama, unatoč nastojanju svake nove generacije “Velebitaša” da se sačuva onakvom kakvu ju doživljava i usvaja po svom dolasku u “Velebit”. Rezultat tih, najčešće nesvjesnih nastojanja je da su ona osnovna i bitna obilježja te kulture i takvog svjetonazora utkana u djelatnost svih pokoljenja “Velebitaša” od osnutka Društva unazad 67 godina do danas. Zato se stariji članovi tako ugodno osjećaju u društvu mladih “Velebitaša”, a ti mladi pritom otkrivaju međugeneracijske sličnosti i poveznice, te nalaze podstrek i podršku svojim nastojanjima.

Pavao Jurčić – Pajo, “Velebitaš” od prvih godina postojanja našeg Društva napisao je svojevremeno u predstavljanju “50 crno-bijelih svjetlopisa” Hrvoja Lukatele – Luke, između ostalog i ove riječi:

Onima koji tek dolaze u “Velebit” sve ovo napisano postati će jasno kad se istinski i zdušno priključe nekoj od djelatnosti našeg planinarskog društva, kad postanu dio te cjeline, a ona dio njihovog života. I taj pojam “velebitaški duh” postići će i za njih osobnost i vlastito ime: Velebitaški duh. Kao što je to drugim “Velebitašima” već odavno, kao i meni kad pišem o njemu, ili mu dajem lik u crtežima.

I tako …, u duhu Velebitaškog duha napisao sam ove stihove i načinio crteže, a upravo s ciljem da se podsjetimo na njega, da ga i nadalje njegujemo i prenosimo.

Kada petak odmiče i poslu stiže kraj,
s puno nade jedva čekam ja trenutak taj,
jer sve je već u ruksaku – kobasice i kruh,
na izlet s nama uvijek ide velebitov duh.

Tog duha, tog duha, poznaju i cijene ljudi svi,
tog duha, tog duha, volimo i poštujemo mi.

U jame se s nama spušta – ne treba mu štrik,
ni karbitka da mu svjetli, pozna svaki trik,
po stijenama se s nama penje, hvata oprimak,
s nama pjeva uz gitaru kada padne mrak.

Tog duha, tog duha, poznaju i cijene ljudi svi,
tog duha, tog duha, volimo i poštujemo mi.

A po zimi kad je hladno, kada padne snijeg,
Duh se skupa s nama skija, spušta se niz brijeg;
on je rođen kad je stvoren taj naš “Velebit”,
svakog našeg djela on je smisao i bit.

Tog duha, tog duha, poznaju i cijene ljudi svi,
tog duha, tog duha, volimo i poštujemo mi.

On je naš velebitaški zaštitnički znak,
nečujan je i nevidljiv – proziran k’o zrak;
Duh je s nama kad smo tužni, kad nas tišti bol,
utjeha nam je i nada, on je naš simbol.

Tog duha, tog duha, poznaju i cijene ljudi svi,
tog duha, tog duha, volimo i poštujemo mi.

Maliganove ilustracije