Fugro, QGIS, Orux!

Piše: Vedran Ferenčak
Fotografije: arhiva ekspedicije; Dalibor Paar, Čedo Josipović, Paul Karoshi, Paula Skelin, Dragana Rajković

I ove godine, u Velebitaškoj tradiciji, održala se speleološka ekspedicija u NP Sjeverni Velebit. U periodu od 26. 7. do 10. 8. okupilo se šarenog svijeta iz svih krajeva Hrvatske i šire. Ekspedicija je maštovito nazvana “Sjeverni Velebit 2025”, a nadimak joj je bio “Fugro, QGIS, Orux!” – što nije krilatica neke rimske legije, nego tri programa pomoću kojih smo koristili LIDAR snimke za rekognosciranje. LIDAR je i ranije bio poznat, ali ovo je bila prva SOV-ova ekspedicija na kojoj se ova tehnologija sustavno primjenjivala i uvelike olakšala pronalaženje terena. Kako je jedan član dobro primijetio – na Sjevernom Velebitu nije teško istražiti objekt, nego do njega pristupiti.

Za ljubitelje statistike: na ekspediciji je sudjelovalo 47 članova i 3 gosta. Zastupljeno je bilo 10 speleoloških društava: SOV, SOL, SOM, SUE, VfHH, SKOL, SDK, ASAK, HBSD i HPD Zolj. Od toga: 7 instruktora speleologije, 10 speleologa, 30 pripravnika i 3 suradnika. Najmlađi sudionik imao je 12 godina. Po spolu, bilo je 17 žena i 33 muškarca, a društvo su činili i 5 pasa, djece rođene i još nerođene – pa nove snage svakako stižu, a tko zna što će biti na proljeće?

E sad, što se napravilo? U 16 dana pregledane su 52 LIDAR točke od ukupno 192 zabilježene. Od toga je 29 potvrđeno kao speleološki objekti, a 23 kao ne-objekti – što je u skladu s dosadašnjim postotkom. Od potvrđenih 29, njih 19 čine novi fond istraženih objekata, dok su 3 već postojeća, ali s preklapanjem zbog nedovoljno preciznih koordinata. Istraženo je i 11 ranije poznatih objekata te otkriveno 8 novih, pronađenih usput tijekom obilazaka. Sve skupa, brojka staje na 38 istraženih objekata – a 39. je posebna priča: jama Nedam.

Ove godine nastavili smo istraživati paralelni krak u Nedam, gdje se prošle ekspedicije stalo na suženju na -600 m, na dijelu zvanom Usisavač. Radilo se u dva smjera: jedna ekipa penjala je dimnjak, a druga nastavila spuštanje. Ispenjan je dimnjak od 25 m do stropa meandra, a na suprotnoj strani vidi se okno koje tek treba istražiti. Spuštanje prema dolje nastavlja se kroz suženja, pa je nacrtano novih 40 m. Od posljednje dosegnute točke kamen pada još 30-ak metara – dakle, perspektive za nastavak itekako ima.

Uz istraživanja nastavljena su i znanstvena mjerenja. Skupljani su stari i postavljani novi uređaji za praćenje kemijsko-fizikalnih svojstava jama i meteoroloških uvjeta na ulazima. U objektima s prostranim ulazima (Lukina jama, Patkov gušt, G6) zabilježeno je spuštanje razine leda za oko 30 metara.

Posebno veselje izazvao je pronalazak Prvog spita. Kombinacijom mudrosti, iskustva i upornosti, jama Prvi spit je napokon pronađena – na opću radost svih!

Vremenske prilike bile su većinom povoljne: omjer sunčanih i kišnih dana bio je uvjerljivo na strani sunca. Za kišne dane imali smo stabilan i dobro opremljen kamp. Naša plava polu-kupola od cerada dva tjedna nas je čuvala i od kiše i od vjetra.

Kroz cijelu ekspediciju bilo je i pregršt prilika za brušenje raznih vještina – ne samo speleoloških. Osim postavljanja i crtanja, pilila su se i cijepala drva, mijenjale gume na autima, kuhala jela na vatri. To su sitnice koje se podrazumijevaju, ali ako se ne prenose dalje, lako izblijede. Budući da je bilo puno mlađih članova, stalno se učilo i prenosilo znanje. Jer, kako kaže stara poslovica: nije znanje znati, nego znanje znanje predati – a upravo to stvara našu speleološku kulturu.