SOV VelebitNapisala: Klara Kundid
Fotografije: Petra Jagodić, Klara Kundid, Ines Šašić
Drugi vikend školice, s Terihajem u subotu i Gorskim zrcalom u nedjelju, donio je prve konkretne susrete sa stijenom i užetom.
Subota je započela penjalištem Terihaj, gdje smo prvi put iskusili penjanje po stijeni. Dan je započeo okupljanjem u 8:30 u Glinenom golubu, gdje smo nakon kave i Matijinog famoznog kolača od mrkve krenuli prema samom penjalištu. Po dolasku smo prvo postavili “velebitaški stol” kako bismo se okrijepili prije početka.
Dan smo otvorili ponavljanjem i učenjem uzlova. Radili smo i izradu improviziranog sjedišta od zamke, tzv. gaće. Nakon toga smo se, pod vodstvom instruktora Fere i Ines, prebacili na vježbanje klasičnih tehnika. Vježbali smo spuštanje pomoću Dülferovog sjedišta, uz to smo prošli i tehniku klasičnog osiguravanja preko tijela, koristeći vlastito tijelo kao kočnicu u slučaju pada partnera i spuštanje francuzom. Zatim je na red došao rad s prusicima. Kad smo te osnove apsolvirali, prebacili smo se na samu stijenu Terihaja. Tu mi je tek kliknulo koliko spravice zapravo olakšavaju cijelu stvar, sve je puno lakše. Na klasičnim tehnikama nisam baš imala povjerenja da bih se samo tako pustila na užetu, ali na stijeni, uz spravice, skužila sam da sve drži i da je osjećaj zapravo jako siguran.
Na stijeni sam bila s instruktorom Lukom i moram reći da je cijelo vrijeme ostao jako miran, skroz staložen, i pustio me da se spustim na miru i odradim sve do kraja, bez obzira na to što su ga u jednom trenutku zvali da treba doći HGSS zbog nesreće dolje. Iako se ispod nas već odvijala cijela situacija, gore je sve vodio potpuno smireno i bez žurbe, što je baš pomoglo da ostanem fokusirana i odradim svoje.
Dolje se počela odvijati situacija sa spašavanjem nakon nesreće na tirolki. Kasnije sam saznala da se je jedan školarac ozbiljno ozlijedio, pa je došla HGSS ekipa i preuzela stvar. O HGSS-u smo već slušali na predavanjima, ali ovo je bio prvi put da smo ih vidjeli kako djeluju u praksi. Nakon toga je sve nekako utihnulo i cijela atmosfera se promijenila. Vratili smo se oko osam navečer, umorni i prljavi kao i obično, ali s dosta jakim dojmovima.
Nedjelja nas je odvela na Gorsko zrcalo. Okupljanje je bilo kod Voljenog Vukovara, a u 8 smo već krenuli dalje prema stijeni. Dolaskom na Gorsko zrcalo prvo smo se upoznali sa samom stijenom i prostorom na kojem ćemo provesti dan. Kasnije na predavanju iz geologije saznali smo da je to glatka, okomita stijena visoka oko dvadesetak metara, a nastala je kao rasjedna ploha uzduž tektonske pukotine. Kosi urezi na stijeni (strije) pokazuju da se u geološkoj prošlosti duž tog loma pomicanje odvijalo udesno, a riječ je o vapnencu. U tom trenutku na samoj stijeni to nismo znali, ali je bilo zanimljivo kasnije povezati ono što smo vidjeli s objašnjenjem s predavanja.
Po dolasku smo prvo skupljali granje za vatru. Nakon toga imali smo radionicu prve pomoći gdje smo učili kako pravilno pristupiti unesrećenome, imobilizirati ozljede i osnove reanimacije. A onda opet stijena, moj instruktor bio je Čajko. U početku sam imala osjećaj da sam sigurnija što sam bliže stijeni, pa sam se doslovno lijepila za nju, što je završilo s poprilično natučenim koljenima. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da zapravo trebam napraviti suprotno i više vjerovati opremi nego svojem instinktu. Nakon penjanja prešli smo na vježbu prelaska čvora na užetu, situaciju koja simulira oštećeno uže. Što je u teoriji zvučalo izvedivo… dok nisam došla na red. Tu sam zapela i visila dosta dugo pokušavajući skužiti što dalje. Kombinacija umora i stvarne situacije očito napravi razliku. Iskreno, bilo mi je baš žao što su me svi čekali dok sam se borila s tim. Umorni, ali zadovoljni, na kraju smo spakirali opremu i krenuli nazad, s novim iskustvom i pokojom modricom…
