SOV VelebitNapisala: Vesna Selaković
Fotografije: Jelena Babić, Gorana Perić, Klara Krstičević
Baš kako u naslovu stoji, tako bi se mogao sažeti predzadnji izlet 56. speleo školice. Bili smo u Vražjoj i Bocinoj jami, bilo je uzbudljivo, pomalo zastrašujuće…. ali krenimo ispočetka.
U subotu ujutro okupljanje je bilo u caffe baru Jazbina u Ogulinu. Kavica za razbuđivanje, makar su neki od uzbuđenja (čitaj autorica teksta 😊) bili budni i spremni za nova iskustva. Nakon kavice, pokret i za čas stižemo na planirano odredište, lovačka kućica koja je smještena baš između Vražje i Bocine jame.
Nakon što smo postavili velebitaški stol i pojeli, počeli smo s izradom bivka pod stručnim okom i savjetima instruktora Luke, uspješno (manje ili više ovisi tko ocjenjuje) napravili smo si “spavaonu”. Bivak je gotov pa krećemo dalje po programu. Prva je na redu Vražja jama, oblačimo opremu, provjeravamo jedni druge, pa instruktori sve provjere još jednom. Uzbuđenje raste, ali i lagani strah, ipak idem u nepoznato u svakom mogućem smislu. Razna mi se pitanja motaju po glavi, i glavna misao: “samo da me ne uhvati panika” jer od samog pogleda u tu za mene veliku dubinu noge lagano klecaju.
Školarci se po redu spuštaju u jamu, sa osmjehom za koji nisam sigurna da li je od sreće ili straha. Ma kakav strah, čim sam ukopčala stop descender i počela se spuštati nestalo je sve osim divljenja tim stijenama, saljevima što ih prekrivaju. Spustivši se do police gdje su bili drugi opazih da je opremljena linija za dalje, pa i rekli su nam da ima još za one hrabre. Da li sam hrabra ili ne, ne znam, ali htjela sam svoje prvo špiljarsko iskustvo podijeliti sa svojim sestrom, pa smo se spustile još malo dublje. Divotica, sad shvaćam kako je primamljivo ići dalje, istraživati, vidjeti što se još krije duboko u mraku. Dok smo čekali da se svi spuste, imali smo foto session jer naravno da se mora obilježiti ovako nešto. Kako smo se po užetu spustili dol’, tako smo se i popeli gor’.
Dio školaraca je odmah išao u Bocinu jamu, rečeno nam je da je fora, dobro postavljena sa malo sidrišta, da bila je fora spuštati se dolje, ali prema gore činilo mi se nema kraja, pa je opet bilo po užetu dol’, pa po užetu gor’. Završili smo s aktivnostima za taj dan, pa se opustili uz vatru, iće i piće. Bilo je pjesme i ćakule, smijeha i zezancije, savršen završetak dana. U nedjelju smo nastavili s aktivnostima, neki u Bocinu jamu, neki na orijentaciju u prostoru uz pomoć digitalnih tehnologija (nadam se da sam se dobro izrazila, ispravite me ako nisam). Moj uređaj za digitalnu orijentaciju je malo poblesavio pa je pobrkao strane svijeta (veli instruktor Darko treba ga kalibrirati, budemo to riješili), sva sreća da su drugi uređaji ispravno radili, jer po mojem bi lutali šumom tražeći cilj u krivom smjeru.
Orijentacija je uspješno savladana kad smo se vratili u kamp, a tu nas je dočekao poligon: prečkanje između stabala. Oblačimo opremu i vježbamo, sad već imamo neko iskustvo i znanje sa vježbica na Žici pa instruktori gledaju i pomažu savjetima kako kome treba, pa opet po užetu gor’, po užetu dol’. To je bilo zabavno ovako ne previsoko iznad zemlje, kao neki adrenalinski park, ali sve su to vježbe za stvarne situacije i shvaćali smo sve ozbiljno, zato se i vježba, uči pa kad se pod zemljom nađemo u takvoj situaciji znamo što treba za prelazak određenih etapa….
Jedan po jedan prolazili smo prečnicu pa kod instruktora (svako kod nekog svog) imali blic ispit vezanja uzlova. Odradili smo sve zadatke, malo se odmorili, opustili, pa krenuli slagati opremu i stvari za povratak doma. Još jednom posjetili Jazbinu (mislim kafić 😊) osvježili se toplim ili hladnim napitkom (kako tko) pa se umorni ali zadovoljni uputili prema doma.
