SOV VelebitAutorica: Klara Krstičević
Fotografije: Gorana Perić, Klara Krstičević, Paula Skelin, Lea Okićki
Ako se po zadnjem vikendu školica poznaje, onda je ova, barem po autoricinom mišljenju, bila… zanimljiva. Subotu započinjemo nenormalno rano. Goga naređuje polazak već u sedam ujutro jer je destinacija daleko od Zagreba, a čeka nas i hrpa obaveza. Lagano okupljanje u Dionisu, kavica, zadnja prilika za vježbanje uzlova i krećemo prema odredištu. Put do jama na kojima trebamo pokazati što smo naučili zadnjih nekoliko tjedana bio je malo duži nego što su neki školarci očekivali. Razlog? Naše vodičice Ana i Mia bile su vrlo sigurne da znaju najkraći put do kampa. (Hint: Goga je znala kraći. I lakši.)
Školarci nestrpljivo očekuju početak ispita, ali prvo se moramo pripremiti za noć. Slijedi izrada bivka, ovaj put bez pomoći instruktora, i po našoj procjeni, najboljeg do sada. Shvatite to kako hoćete.
Brzo oblačimo opremu i… krećemo. Dok dio školaraca polaže prelazak prečnice, drugi dio radi na liniji za vježbanje na stijeni i liniji za prelazak uzla. U ovom trenutku slijedi prvo jedan od najposebnijih, a onda i jedan od najbizarnijih trenutaka vikenda. Taman dok smo se zagrijali, iznad linije za prelazak prečnice pojavljuje se srna. Gospođa, ja sam odlučila da se zove Jerka, što je kako ćemo uskoro saznati bila ogromna greška jer sam se instant vezala za nju, odlučila se smjestiti na stijenu i sunčati. Taman u trenutku kad se autorica ovog teksta krenula penjati po užetu da demonstrira prelazak uzla, gospođa Jerka odlučuje da je vrijeme da promijeni pozu što se, nažalost, pokazalo kao kobna greška. Jerka pada. Jerka zadobiva po život opasne ozljede. Jerka umire svima nama pred očima. Iako je bila s nama vrlo kratko, Jerka je definitivno ostavila traga na svima nama. Pamtit ćemo ju zauvijek.
I kako sad dalje? Nema vremena za oplakivanje i nastavljamo. Iako smo mislili da će ispit biti najstresniji dio dana, većina će se složiti da smo bili u krivu. Suženje koje nas je dočekalo u Maloj jami zadalo je, barem meni, više muka nego sam ispit (navodno kruži neki video koji prikazuje moju patnju pa nije samo rekla-kazala nego su se svi uvjerili u to). ALI, svi smo uspješno savladali to, a i druge čari Male jame. Sami ispit je na kraju prošao bez previše stresa. Moram pohvaliti sve naše instruktore, ne samo na ispitu već i tijekom školice, koji su pokazali ogromnu količinu razumijevanja za naše strahove, napadaje panike dok visimo u previjesu, pazili da pravilno uplićemo stop-descender, da pijemo vode, dijelili s nama svoju čokoladu dok smo, smrzavajući se na dnu jame, čekali svoj red za izlazak, podupirali nas kad smo sami mislili da više ne možemo, vidjeli potencijal u nama i htjeli da svima, a ponajviše sami sebi dokažemo da mi sve ovo skupa možemo.
Moja grupa prvi dan ispitnog vikenda završava demonstracijom Olgi onoga što smo naučili o klasičnim tehnikama te ispitom iz vezanja uzlova s Lukom (definitivno stresnije od spusta u jamu). Iako su nas instruktori u jednom trenutku protjerali u šumu dok su raspravljali o tome što smo pokazali taj dan — toliko dugo da smo morali zapaliti vlastitu vatricu — sve smo im oprostili kad smo probali gulaš koji su Roberto i njegovi sous-chefovi kuhali. Bez pretjerivanja: može se mjeriti s onim koji kuha moja mama, što je ekstremno velika pohvala. Naravno, mislilo se i na one koji ne jedu meso pa se kuhao i fini rižoto s povrćem.
Drugi dan našeg ispitnog vikenda, a ujedno i posljednji dan školice, prolazi samo malo manje stresno nego prvi. Nakon što smo se po prvi put tijekom školice svi dobro naspavali u našem bivku, instruktori su nas pustili da na miru popijemo kavu i jedemo, ali odmah nakon toga krenuli smo s demonstracijama. Luka nam je pokazao čari tehničkog penjanja (autorica je čvrsto odlučila da se takvim nečim nikada neće baviti), dok su nam Olga i Jelena demonstrirale jednu od tehnika samospašavanja. Potom jednu grupu usmeno ispituje Goga, dok je moja grupa imala sreće i dodijeljeni su nam Dalibor i Ana. Nakon svega ovoga, i dalje malo nesigurna u sebe, u jednom trenutku pitala sam Gogu: “Jesmo li mi položili?” Nakon njezinog “Zar si sumnjala?” shvatila sam da su oni od početka vjerovali u nas i znali da mi to možemo.
Da povratak kući ne prođe glatko pobrinule su se gužve na autocestama koje su nas natjerale da na putu do kupališta na Dobri, gdje smo prali opremu, čak prijeđemo u Sloveniju, a i akumulator u Čedinom autu koji je odlučio da je sada pravi trenutak da se isprazni pa su Goga i Sebastian morali malo pripomoći. Ovogodišnji školarci, sada već speleolozi pripravnici, zaputili su se svojim kućama umorni (čitaj: iscrpljeni), ali sretni i ponosni na sami sebe.
Možda tek pišući ovaj tekst shvaćam koliki smo uspjeh postigli. U šest tjedana školice napravili smo nešto što ja osobno nisam mogla zamisliti da ću ikada postići. Pokazali smo snagu, volju, izdržljivost, disciplinu, prešli preko strahova koji su se na početku činili nepremostivi, brinuli jedni o drugima i stvorili prijateljstva za koja se nadam da će potrajati. Barem jednom sam pomislila da ove ljude poznajem godinama, a ne samo nekoliko tjedana (trauma bonding, I guess).
Za kraj, čestitke svim školarcima, zahvale svim instruktorima i jedna poruka svima koji razmišljaju o bavljenju speleologijom: za ovo sigurno moraš biti bar malo lud, ali ja u svom životu nigdje drugdje nisam upoznala toliko šaroliku skupinu ljudi, u različitim fazama života, s različitim interesima, različitim osobnostima, a koji toliko vole ovu jednu stvar kojom se bave da su spremni izdvojiti hrpetinu svog slobodnog vremena da bi i nekog drugog naučili. Peace out i vidimo se sljedeće godine.
R.I.P. Jerka.
