SOV Velebit05.04.-06.04.2025 (55. SOV speleo škola)
Autorica: Lucija Cindrić
Fotografije: Arhiva 55. speleološke škole SOV; Dejan, Goga, Petra, Igor
Kažu da vrijeme leti u dobrom društvu. Tako je proletila i ova škola i evo nas već na zadnjem izletu pred ispit. Nakon što smo na Studeni osvojili svoje prve jame, nastavljamo u istom tonu. Ovaj su put na redu Vražja i Bocina jama u blizini Ogulina.
Jutro počinje već tradicionalnim okupljanjem u Cugu, koji sam ja ovaj put preskočila pa o tome mogu reći samo da se vjerojatno pila kava. Ovaj put nije bilo križnog puta jer se skroz do kampa moglo doći autom. Neki od nas to nisu znali, što je šteta jer bismo se onda natovarili s više stvari koje nam ustvari ne trebaju. Po dolasku u kamp krećemo s izradom bivaka i skupljanjem drva. Slijedio je (do)ručak na već poznatoj plavoj ceradi, koja je ovaj put bila prostrta na pravom stolu i to još pod krovom! Bilo je tu kao i obično svakojakih delikatesa, jedino iznenađene je bilo što Teove poznate slastice ovaj put nisu bile njegovih ruku djelo, jer je bio zauzet učenjem (želimo mu sreću na kolokviju koji ga je u tome spriječio). Kad smo se svi dobro najeli bio je red otići po zamke i vježbati uzlove. Iako je ispit sve bliže, dobrom dijelu nas neki od uzlova su još uvijek malo zbunjujući, pogotovo kad ih treba vezati oko drveta i to još sa nekooperativnim užetom od 9mm. Posebno nas je zbunjivalo vezanje bulina uplitanjem (odnosno metodom zec kroz rupu i oko drveta) gdje se vodila živa rasprava s koje strane se ulazi u rupu i kako oko drveta, a nekima zec uopće nije bio zec nego žaba. U konačnici nam je mozak bio uspješno zapetljan, a uzao oko drveta kako kome.
Kad smo sve uspješno zavezali dijelimo se u dvije grupe i krećemo u jame! Moja ekipa odlazi prema Bocinoj jami, vrijeme je objektivno gledano jako lijepo – sunčano i toplo, ali subjektivan dojam u korduri i pododijelu je da se kuhamo. Srećom jama je blizu pa ubrzo nalazimo spas u hladovini još neprolistalog drveća, dijelimo se u parove školarac-instruktor i krećemo. Čekanje na ulazak u jamu ispunili smo nostalgičnim razgovorima o crtićima iz djetinjstva i uz to (bezuspješno) pokušali odgonetnuti kako je jama dobila ime (možda po čovjeku iz sela po nadimku Boca?). Nakon kraće (ili malo dulje) borbe s devijatorom na samom početku ulaza, dolazimo do police na nekih 50m. Jama ide i dalje, ali mi ne, jer je na dnu sifon. Dvije su linije pa nazad možemo tek nakon što se svi spuste, što nam je taman dalo vremena da jamu pretvorimo u fotostudio i okinemo fotku koje se ni Tomislav ne bi posramio. Nakon uspješnog poziranja krećemo van, a dok smo čekali svoj red za penjanje, zagrijavali smo se po običaju – pjevanjem. Osim domaćih hitova na repertoaru su se našle dječje pjesmice i mongolsko pjevanje (ili barem pokušaj istog).
Kad smo izašli bilo je već oko 17 sati. Do nas pristiže ekipa iz Vražje jame što znači samo jedno – danas osvajamo obje. Nakon kratke pauze za nešto prigristi krećemo put Vražje jame. Odlučilo se da ovaj put jedna linija bude za spuštanje, a druga za penjanje da se cijela stvar ubrza. Za školarce je to značilo da nemaju instruktora odmah pored sebe pa smo kroz jamu morali više-manje sami, što je bila prilično dobra vježba za ispit. Na ulazak u jamu se svejedno malo čekalo pa smo se stigli diviti mjesecu i brusiti vještine orijentacije tako što smo po njemu odredili koliko je sati. Opet se raspravljalo o porijeklu imena jame, ovaj put smo došli malo bliže: dosta je ljudi unutra ušlo, a još nitko izašao bit će da je zato vražja (tko zna što nas tamo dolje čeka). Jedino što nas je dočekalo je bio hladan tuš prilikom penjanja (jer jama malo „curi“). Školarci su i ovdje išli do nekih 50 metara dubine, ali dio ekipe je kasnije otišao i dalje gdje ih je dočekalo lijepo iznenađenje – jama u koju se ide već godinama ide dalje!
Svi smo ušli i izašli bez većih problema pa se sretni i zadovoljni vraćamo u kamp da se zagrijemo. Dočekala nas je večera i vatra, uz koju se cijelo noć pjevalo uz gitaru i Jelinu melodijsku pratnju zviždukanjem. Ekipa je bila dovoljno inspirirana i da nadopuni stihove jedne velebitaške pjesme (na oduševljenje naše pročelnice Barbare). Naš trud nam je zaradio doručak od 9 (živio vođa!) s time da nam ovaj put pomicanje sata nije ukralo tih dodatnih sat vremena sna.
Sljedeći dan je bio, po procjeni instruktora, za nas daleko najteži od svih dosad. Uz iznenadno zahlađenje i uzaludne pokušaje da se zagrijemo morali smo se čak dvaput pomaknuti po metar dva između različitih demonstracija! Šalu na stranu, čekale su nas dvije jako zanimljive demonstracije, a nekima je dan stvarno bio i težak jer ljetna vreća za spavanje i snijeg koji je padao ujutro su stvarno loša kombinacija. A nismo bome ni samo sjedili – uzlovi se uvijek mogu ponavljati, a okušali smo se i u bušenju sidrišta gdje se kao najveći izazov pokazalo nalaženje dobre stijene.
Prva na redu je bila demonstracija samospašavanja (ustvari prva prva demonstracija je bila kako napraviti sidrište na krovu uz izbjegavanje pomalo labilne ograde), koja se sastojala od mnogobrojnih koraka koje ja sad ne mogu ponoviti, u sjećanju mi je ostalo samo da je aktivnost vrlo intenzivna i još se u realnoj situaciji sve to mora izvesti unutar dvije minute. Nakon toga Jenny nam je održala jako zanimljivo predavanje o speleoronjenju, koje zahtjeva čelične živce i volju jer spaja dvije već dovoljno ekstremne aktivnosti, a uz to je opasno po život i novčanik.
Na kraju, preostalo je samo čekanje ekipe koja je otišla crtati novootkriveni dio Vražie jame. Nakon toga je uslijedilo pakiranje opreme pa pakiranje po autima i dok si rekao jama ode nam i ovaj vikend pa nas još samo korak dijeli od kraja, odnosno pravog početka naše speleoavanture!
